Foto: Shutterstock
Bože moj, zašto se najčešće noću pitamo – ima li Te?
Je li to zato što sve oko nas polagano utihne,
a onda dugo vremena treba i našoj duši da se smiri?
Ili je to zato što se trebamo povući u sebe
da bismo se susreli s Tobom,
a ruke nam znaju biti prljave od vlastitoga i tuđega jada.
Možda je susret s Tobom
ono prvotno čega se bojimo.
Duša ponekad treperi toliko jako
da jednostavno ne možemo očutjeti tvoju prisutnost,
mir koji nam vraća samoća
i susret s Tobom.
Bez obzira koliko večeras strepio
ja želim razgovarati, Bože, s tobom.
Možda se zato noću i pitam ima li Te,
jer jedino Ti redovno u tišini noći radiš
poravnavajući sve moje krive putove;
loše misli;
nedostatke u ljubavi i darivanju;
nedorečenosti pred iskustvom boli i patnje,
moju nemoć pred tajnom života.
Čekam Te, da navratiš i noćas,
makar to bilo do sutra,
jer lijepo je svako jutro obući nove bijele haljine pred Tobom.
fra Zvonko Benković
Fra Zvonko svoje misli i poticaje redovito objavljuje na Facebook stranici koju možete posjetiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.