…
Pogleda me u oči kao da mi otkriva najveću tajnu.
Jedna mala iskrica sa dna oka poleti, rastvori se na njegovim usnama u tajanstven smiješak i njegovo lice otkri skrivenu ljepotu koja s godinama se pretače u srce, nakon mnogih naučenih lekcija, izgubljenih i dobijenih ratova u borbi života.
Čovjek koji starenjem postaje sličan djetetu sigurno je blizu cilja, na brzinu pomislim promatrajući starinu koji iz nekog razloga preda mnom lista ispisane stranice svoje knjige života skoro do samoga kraja.
„Skoro cili život čovik traži sriću.
Ponekad se čini da je uvatio, al ona kao da izmakne svaki put kad dođe neka nevolja.
A narod tvrde šije. Ne kaže se uzalud: „Šiba sina koga voli.”
Tako sam ti i ja okreno se Bogu. Poodavno.
Sve je s njime lakše.
I kad ti plešu po ranama i upiru prstom di najviše boli,
igraju kolo di krvari, dok svakoga ne stigne kakva nevolja i unda nemaju kad gledati druge,
zabavi se svak o sebi sine.
Nikada nemoj govoriti prid nekim o nečemu čega nemaju ako im ne moreš to dati, ne staj im na rane.
Ne smij se i ne pleši tamo di boli.
Ako te ko nagazi, ti zamiriši, nema ništa od osvete.
Ne odupiri se Đavlu.
Uzdaj se u Dobro, pa ako i pomisliš da kasni, ono će doći.
Eto i meni dao Bog godina za dva života samo da Mu se obratim.”
Pogleda me nježno i shvatih da ispod tog koščatog tijela, sjedi profinjena duša koja jedva čeka da se vrati.
„A da me nije zaboravio.”
Namignu mi starina naslanjajući se na dušek od pregršt uspomena, miran.
Marina
Foto: Mathias Konrath; Unsplash
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
