Ponekad se skriješ mome oku i puštaš me da živim od Ljubavi koju si mi dao
Mirim se i oblačim snagu da ne kriknem u prazninu
Hodam kao u snu udišući dodire u sjećanju dok duša je letjela od Ljepote blizine i dušom čeznem za Tobom
Mirim se i oblačim strpljivost dok rukama grlim ono što je ostalo od Tebe u meni i
Mirim se sa svijetom da Ljubav ova zagrli stope u prašini koja odiše daljinama
u padu i unatoč tomu
Mirim se i oblačim povjerenje da manje će biti mene kad ponovo ustanem
Puštaš me da Te tražim ponovo dok svlačiš krivnju sa mene gube se obziri
dok tonem u Tvom pogledu nestaje svijet oko mene i hvatam onemoćalom rukom iznenadno ruku koja me vodi bliže Miru
Zahvaljujem iako ne znam kuda, kako dalje
Mirim se i oblačim na se pouzdanje u Volju Tvoju dok me opet puštaš nepoznatom koraku umornu od svoje volje
Dok sve ljudsko u meni vrišti; ima li kraja
Ti hodaš dalje
Puštaš me da odmorim na Tvojim ramenima
mirim se sa sobom i oblačim na se Milost nezasluženo
opraštam sedamdeset i sedmi put svima i još znam ima Puta al’ gubim snagu
Da brinem ne mogu
Mirim se i uspinjem povjerenjem
Pa da se sve zlo ovog svijeta sruči na me vjerujem da si Ti jači u meni
Mogu mi uzeti sve al’ ne i čežnju za Tobom, Gospode
Sveprisutni i
u praznini
I svim bespućima kojima luta
u skrovištima gdje se skriva
čovjek čezne da bude pronađen
Čežnjom koju samo Ti poznaš, Milosrdni

Marina