Prošloga puta, u uvodu u svijet glazbe, pokušali smo odrediti kriterije koje bi kršćanin trebao imati u vezi glazbe. Prvenstveno, kršćanin bi trebao osluškivati stihove. To je prva i osnovna razina. Koliko sam puta čuo da su ljudi, pogotovo mladi, pjevali stihove neprimjerena sadržaja za njihov duh, a da nisu ni znali što pjevaju, iako nije bilo u pitanju nepoznavanje jezika pjesme. Moja je zadaća upozoriti ih da zastanu i zaista čuju te riječi. Naravno, to ne znači kako bismo trebali secirati svaku pjesmu i pitati se: Što je pjesnik htio reći?!, ali neke bismo osnovne kriterije trebali imati i pomoću njih prepoznavati, te odbacivati ono što je loše. Danas smo zatrpani informacijama i glazbom preko medija, vlada hiperprodukcija. A hiperprodukcija može ugušiti duh, i vaš duhovni život može biti zakinut za rast prema Bogu i prema Njegovim visinama uz jedan aktivni sakramentalni život. Navest ću tri primjera, jedan pozitivni duhovni klasik i dva negativna svjetovna hita.

Silan Bog

Počnimo s duhovnim klasikom Awesome God (Silan Bog). Autor pjesme je Rich Mullins a pjesma je nastala sredinom osamdesetih. Vrlo se brzo proširila svijetom i postala jedan od klasika kršćanske duhovne glazbe. Osobito je popularna verzija ona koju izvodi Michael W. Smith (http://www.youtube.com/watch?v=38V8jnN1Kpw). U hrvatskoj inačici, stihovi refrena glase: Naš Bog, On je silan Bog i kralj nad nebom i zemljom, vječna je ljubav Njegova, On je silan Bog… Sama pjesma djeluje na kršćane tako što slavi Boga ali i uzdiže dušu do predivnih visina. Zaista, pjesma koja nadahnjuje, pa čak i oni koji nisu vjernici, začude se zbog snage koju ta pjesma ima i zbog reakcije koju izazove kod vjernika. Počevši od klavirskog uvoda u pjesmu koju izvodi Michael W. Smith…

Zamisli

Kad smo već kod klavirskog uvoda, na pamet mi pada jedna od najboljih svjetovnih pjesama svih vremena po izboru mnogih glazbenih časopisa. To je pjesma Imagine koju izvodi John Lennon. I mnogi bi se kršćani složili da je to najbolja pjesma koju su ikad čuli… Možda bi to glazbeno i moglo odgovarati istini, ali stihovima zasigurno ne. Pjesma je snimljena 1971. godine; nalazi se na istoimenom albumu, Imagine, i postigla je veliki uspjeh na top-listama diljem svijeta. Radi se o baladi. Kad su stihovi u pitanju, riječ je o antireligioznoj pjesmi; izdvojit ću najsporniji dio za kršćane: Imagine there’s no Heaven, it’s easy if you try, no hell below us, above us only sky, imagine all the people living for today… (Zamisli da nema raja, lako je ako pokušaš, ni pakla ispod nas, iznad nas samo nebo, zamisli sve ljude kako žive za danas). Zastanimo malo i zapitajmo se kako bi naš svijet izgledao kad ne bi bilo raja, kako bi izgledao kad ne bi bilo pakla? Svaki dan bio bi dan očaja i beznađa, vjera ne bi imala smisla; sakramenti, zapovijedi, sve bi bilo uzaludno. Ne bi bilo pravde, ne bi bilo poznavanja istinske žrtve za druge oko nas. Bez vertikale, bez smjera i puta za raj, bilo koji drugi put vodi u propast. Postoji mogućnost da je Lennonova ubojicu baš ova pjesma nagnala da ga ubije i tako postane slavan. Jer ako nema neba i pakla, nema ni razloga uvažavati tuđe živote. Zato, kad analiziram cijelu pjesmu, stječem dojam da je John Lennon stvorio jednu univerzalnu, ali nadasve hedonističku pjesmu, utemeljenu na principu Živi samo za danas i radi što želiš. A svijet bi tada trebao biti bolji?! Za njega očigledno nije postao boljim.

Laž kao ideal

Kako nove generacije koje čitaju ovaj časopis ne bi ostale zakinute, predstavit ću jedan aktualni svjetovni hit Eminema i Rihanne: I love the way you lie. Pjesma govori o vezi između dvoje ljudi, o lošoj vezi… Kroz stihove se provlači (uz psovke dakako) odnos dvoje ljudi koji se međusobno trpe i toleriraju laži, kako Rihanna pjeva u refrenu: Just gonna stand there and watch me burn but that’s alright because I like the way it hurts… Just gonna stand there and hear me cry but that’s alright because I love the way you lie I love the way you lie I love the way you lie (Samo ćeš stajati ondje i gledati kako gorim, ali to je u redu, jer volim način na koji boli… samo ćeš stajati ondje i slušati kako plačem, ali to je u redu jer volim način na koji lažeš, ja volim način na koji lažeš, ja volim način na koji lažeš). Pa tko bi želio biti u ovakvim stihovima, tko bi želio živjeti ovakvim životom? Pa tko bi trpio laž i predstavljao je kao ideal? Na žalost, ovakve su situacije realnost, iako su u manjini. A refren pjesme je ‘zarazan’, lako ulazi u uho. U tome i jest problem, u tome što ono što je ‘zarazno’ lako ulazi u uho, u naše misli i u dušu i virus relativizma polako nas ubija, u prvom redu ubija naš duh.

Na kraju, naglašavam kako mi je cilj bio potaknuti na razmišljanje o tome što slušamo, što kod nas ‘prolazi’, te su ovi primjeri služili isključivo tom cilju; kako bismo stvorili kriterije za svoju dušu, kako bismo je hranili zdravom hranom. No svjestan sam kako nam Bog daje slobodnu volju i kod slušanja glazbe, i tu se vidi ljepota života. Pozvani smo slušati i izabrati.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.