Osobni razvoj

S. BOGNA

Kršćanin, a nije radostan. Znači li to da vjera tog kršćanina nije dobra? Ako je tko duže vrijeme bio udaljen od Crkve i vjere, u sebi nosi duboke rane, koje Bog mora napuniti uljem i vinom. U toj etapi čovjek je potreban brige drugih kršćana, koji su već puni snage, potreban je zajednice, treba utjehu, treba crpiti iz nade drugih, iz njihove vjere...

Kršćanin, a nije radostan. Znači li to da vjera tog kršćanina nije dobra?

Foto: Unsplash, Jacqueline Munguía 

 

Jednom ste rekli da kršćanin mora biti radostan i pun energije. Moje je pitanje: Ako to nije slučaj, znači li to da vjera tog kršćanina nije dobra?

Moramo poštovati određene etape svojeg života. Na početku najčešće sličimo onomu jadniku kojeg su napali na putu iz Jerihona. Bog nas pronalazi u tužnu stanju i najprije se mora pobrinuti za nas. Od nekoga tko se nalazi na toj životnoj etapi, ne smijemo zahtijevati da bude pun energije, entuzijazma i svjedočenja.

Mislio sam na nekoga tko je već izliječen…

Vrijeme rehabilitacije traje prilično dugo. Ako je tko duže vrijeme bio udaljen od Crkve i vjere, u sebi nosi duboke rane, koje Bog mora napuniti uljem i vinom. U toj etapi čovjek je potreban brige drugih kršćana, koji su već puni snage, potreban je zajednice, treba utjehu, treba crpiti iz nade drugih, iz njihove vjere. Ali ne možemo zauvijek ostati na razini liječenja.

Duboko sam uvjerena da Bog svakoga želi dovesti do trenutka u kojem je radost jača od tuge, a nada veća od zapreka

Svatko od nas sam mora osjetiti trenutak u kojem će reći: „Sada i ja mogu što od sebe dati drugima.“ Treba misliti na to da se taj proces ne ubrzava neprirodno, jer povlačenje mrkve za njezino lišće neće potaknuti njezin rast. Ali istovremeno treba brinuti da ne produljujemo beskrajno ostanak na brizi drugih, jer bismo mogli postati nametnicima. Postoje osobe koje govore: „Bio sam ranjen, zbog toga imam pravo na takvo ponašanje.“ Ne žele odustati od uloge žrtve jer iz toga crpe određenu korist.
Duboko sam uvjerena da Bog svakoga želi dovesti do trenutka u kojem je radost jača od tuge, a nada veća od zapreka.

Ali postoji također prilično raširen tip kršćanina koji je posvećen, ali u sebi nema radosti.

Da, jer da bismo osjetili radost u davanju, najprije i sami moramo biti darovani. Ako ranije nismo iskusili Božju velikodušnost, onda, jednostavno, nemamo što dati drugomu. Sveti Petar mogao je postati pastirom Kristova ovčinjaka samo zato što je najprije iskusio što to znači biti pronađena ovca. Iskusio je Isusovu brigu, njegovo oproštenje i vodstvo. I zahvaljujući tomu mogao se potom baviti brigom za druge.

Ako smo od Boga primili nježnost, i mi ćemo davati nježnost drugima; ako smo primili milosrđe, i mi ćemo biti milosrdni. Ne dajemo ništa sami od sebe

Ako smo od Boga primili nježnost, i mi ćemo davati nježnost drugima; ako smo primili milosrđe, i mi ćemo biti milosrdni. Ne dajemo ništa sami od sebe. Isus govori Samaritanki: „Voda koju ja dajem, postat će izvorom koji struji u vječni život.“ Izvor! Dakle, ako dopustiš Isusu da te daruje, u tebi će provreti izvor iz kojega će se i drugi moći napiti. Vodu s izvora ne da se zaustaviti. Ona se razlijeva bez ograničenja.

Ako osjećamo da smo puni milosti, na prirodan će način u nama roditi plod dobra koji možemo dijeliti dalje. Tada možemo služiti

Dakle, da bismo služili, najprije trebamo primiti. Ako tko izokreće taj poredak, donosi trpke, pa čak i umjetne plodove. Ne znam sjećate li se, ali u vremenima komunizma, kada u trgovinama nije bilo namirnica, bilo je moderno u dnevnom boravku na stol kao ukras staviti umjetno voće. Plastično grožđe, kruške, jabuke. Kada tko pokuša sam od sebe donositi plodove dobrih djela, podsjeća na nekoga tko daruje ljudima takvo umjetno grožđe. Time se možete ugušiti! Jer mladica ne može dati ploda ako je odvojena od čokota. Ona mora primati njegove sokove.
Jednostavno je. Ako osjećamo da smo puni milosti, na prirodan će način u nama roditi plod dobra koji možemo dijeliti dalje. Tada možemo služiti.
Naravno, ne radi se o tome da čekamo stanje savršene svetosti da bismo počeli činiti dobro. Dovoljno je, ako imamo živu vjeru, da je Bog s nama, jer po toj živoj vjeri u nama je više života nego smrti, više nade nego beznađa, više optimizma nego tjeskobe…

Sjećam se da mi je jednom tijekom molitve Bog pokazao stanje moje duše nakon veoma mučna događaja…

Bolna iskustva koje doživljavamo u životu pokušavaju narušiti to uvjerenje. Oni su poput vihora koji udara na kuću. Ali, ako je ta kuća izgrađena na iskustvu žive vjere – izdržat će. Sjećam se da mi je jednom tijekom molitve Bog pokazao stanje moje duše nakon veoma mučna događaja. Bila je to slika zavoja na asfaltiranoj cesti koja se nalazila na planinskoj uzbrdici. Na strani provalije bila je podložena betonskim stupovima. Ta konstrukcija bila je prikazana kao nakon kiše ili poplave. Betonski stupovi su se urušili, ali unutar njih su čelične šipke koje su podržavale tu konstrukciju bile netaknute. Shvatila sam da, koliko god su me teški trenuci porušili, moja vjera je preživjela. Ali dobila sam i upozorenje. U meni nije sve stalno i otporno na olujne udare. Beton se je smrvio (Nije li on simbol onoga što se opire i ne može primiti novost?).

 

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh