Foto: Pixabay

Pa što mi se točno dogodilo toga ljeta 2006.? I dalje si postavljam to pitanje. Tko zapravo zna što nagriza dušu do te mjere da se počinje raspadati?

brinući se za druge, nisam se dovoljno brinuo za svoje srce i dušu niti sam dopustio drugima koji su se htjeli brinuti za mene da to čine

Da budem iskren, s ove strane neba, nisam siguran da ću ikada biti 100 posto siguran oko toga što se dogodilo. Burnout je kompliciran. Ali znam ovo: brinući se za druge, nisam se dovoljno brinuo za svoje srce i dušu niti sam dopustio drugima koji su se htjeli brinuti za mene da to čine. Padao sam otprilike tri mjeseca prije nego što sam udario dno. Naporno sam trčao više od desetljeća. Dobro, možda tri desetljeća. Ambicija vam to obično čini. Bio sam tinejdžer koji je radio tri posla ne zato što sam morao, već zato što sam to želio. Bio sam najbolji student koji je stekao tri sveučilišne diplome radeći više poslova, vjenčao se i zasnovao obitelj. Bio sam mladi pastor koji nije razumio riječ ne, sve vrijeme misleći da su spavanje i vježbanje za one ljude koji imaju vremena za te stvari.

Uz fizičku komponentu, tu su i duhovne, odnosne i emocionalne komponente

Moj nagomilani umor odigrao je veliku ulogu, no izgaranje je dublje od toga. Uz fizičku komponentu, tu su i duhovne, odnosne i emocionalne komponente. To su bile stvari na koje nisam obraćao mnogo pozornosti sve dok me nisu napale i dovele moj život do zastoja.

Molio sam, ali činilo se kao da su se moje molitve odbijale od stropa. Čitao sam Sveto pismo, ali više nisam osjećao da Sveto pismo čita mene

Duhovno sam se zatekao na bizarnome teritoriju. Nikada nisam izgubio vjeru. Nikada nisam prestao čitati Sveto pismo. I dalje sam molio. Samo što u toj obamrlosti koja je pratila moje izgaranje, nisam više mogao osjetiti svoju vjeru. Molio sam, ali činilo se kao da su se moje molitve odbijale od stropa. Čitao sam Sveto pismo, ali više nisam osjećao da Sveto pismo čita mene.
U pogledu odnosa s ljudima, bilo je čudno. Osjećao sam se kao da sam proveo najmanje desetljeće s ljudima koji su s mene oduzimali male kriške. Eto kakvo katkad može biti liderstvo (i život) ako niste oprezni. Znate taj osjećaj: kao da svi žele samo dio vas – samo nekoliko minuta vašega vremena, samo mali savjet, samo trenutak da nešto pogledate. I daješ i daješ bez nadopunjavanja, i na kraju više ništa ne ostane.

Tijekom godina shvatio sam da je veliki dio mog unutarnjeg života bio iskrivljen

Emocionalna komponenta mog izgaranja bila je možda najdublja. Prolazio sam kroz savjetovanja i, dok su ona na duge staze bila od velike pomoći, dok sam ih prolazio, bila su vrlo bolna.
Tijekom godina shvatio sam da je veliki dio mog unutarnjeg života bio iskrivljen. Srećom, nije došlo do nikakvih naslovnica – nije bilo afera, ukradena novca, ničega što bi privuklo nečiju pozornost. No bilo je obilja nesigurnosti, ljubomore i straha te duboka nerazumijevanja identiteta i ispunjenja. Počeo sam shvaćati kako sam u nekome trenutku svoga djetinjstva zaključio da se ljubav zaslužuje nastupom. Što sam bio bolji, to bih bio voljeniji.

>>>Biblioteka Figulus na 44. Interliberu: Posjetite naš štand i ostvarite popuste do 60%! 

Naravno, ljubav uopće ne funkcionira tako. Ali kao mlad, ambiciozan lider, nisam to znao. Ova iskrivljena perspektiva dovela me u nezdrave cikluse ovisnosti o izvedbi – lošu bolest za javnoga govornika. U nedjelju bih završio bogoslužje i pitao suprugu kako je bilo. Razgovor bi uvijek izgledao otprilike ovako:
„Što misliš o današnjoj propovijedi, dušo?” -„Bilo je dobro.”
„Dobro? Kao u Samo dobro? Zar nisi mislila da je bilo super?” „Naravno, bilo je stvarno dobro. Sjajno, mislim.”
„Stvarno misliš tako? Naprimjer, koliko sjajno?”
„Pa, mislim da si pomogao mnogim ljudima. Bila je to solidna obrada Svetoga pisma. Tvoja je propovijed bila snažna.”
„No je li ona bila, kao, stvarno sjajna?”

Nikada neće biti dovoljno ljudi, nikada dovoljno zahvalnosti, nikada dovoljno priznanja da se popuni rupa duboko u sebi

Čak i sada, dok pišem ove riječi, ovo izgleda kao razgovor između odrasle osobe i šestogodišnjaka. No ovakve se stvari i događaju kod nedostatka emocionalne zrelosti. Nesigurnost je bila dovoljno duboka da, kao što je moja supruga više puta naglasila, nijedna riječ nije bila dovoljno velika ili dovoljno opsežna da popuni tu prazninu.
Nikada neće biti dovoljno ljudi, nikada dovoljno zahvalnosti, nikada dovoljno priznanja da se popuni rupa duboko u sebi. Očigledno nije bilo dovoljno ni da moja obitelj, Reggie Joiner i Andy Stanley u prvome redu hvale moj govor, zajedno s tisućama drugih. Nije važno koliko vode ulijevate u svoju kantu ako je vaša kanta puna rupa.

Dugo, mračno ljeto

Sve je to, a vjerojatno i mnogo više, otišlo u kolaps toga ljeta 2006. godine.
U roku od mjesec dana nakon što sam izašao iz aviona u Torontu, moje se klizanje u ponor počelo brzo odvijati. Moja je energija pala na najnižu razinu ikad. Kao i moja motivacija i moje raspoloženje. Nestao je nagon koji me budio rano ujutro. I iako nisam cijeli dan ostajao u krevetu, bilo je dana kad sam osjećao kako bih mogao.
Moja je produktivnost pala. Budući da je većina onoga što radim kao pastor intelektualno i odnosno, ono 100 posto ovisi o mentalnoj i duhovnoj energiji koju unosim u svoj posao. Ostalo je vrlo malo i jednoga i drugoga. Pisanje propovijedi bilo mi je teško, povezivanje s ljudima izazovnim, pa čak i osnovne stvari poput odgovaranja na e-poštu bile su mi gotovo nemoguće. (…)

Iz knjige „Ni nakraj pameti“ Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni do 8. 12. 2022. nabaviti u našem web shopu, ovdje.