Osobni razvoj

POPUT PADANJA S LITICE

Kako znati kada doživljavate ‘burnout’ 'O tome se radi kod izgaranja. Jednom kada padnete s litice, više se nemate za što uhvatiti. U slobodnom ste padu, a sve hvatanje i galama koju pravite nimalo ne pomažu. Prvi sam put u životu bezglavo jurio u ponor...'

Kako znati kada doživljavate 'burnout'

Foto: Shutterstock

 

Bilo je to 2006. godine. Moja obitelj i ja upravo smo se vratili u Toronto nakon što smo bili u crkvi North Point u Alpharetti, u državi Georgia, sjeverno od Atlante. Možda nikada niste čuli za North Point Church, ali ja svakako jesam. Poznata po pionirstvu u nevjerojatnoj službi, ova mi je crkva nekoliko godina bila na radaru.

Godine 2005. upoznao sam Reggieja Joinera, briljantnoga kreativnog mislioca i lidera. Ubrzo smo postali prijatelji, a on me upoznao sa svojim šefom, Andyjem Stanleyem, koji mi je tijekom godina postao heroj dok sam ga pratio tisuću milja daleko. Po mojemu mišljenju (i mišljenju mnogih drugih), Andy je jedan od najdarovitijih komunikatora i lidera ove generacije.

Reggie me pozvao da govorim na konferenciji u North Pointu u svibnju 2006. Isprva sam mislio kako želi da odradim zasebnu sesiju na događaju, ali mi je rekao ne i kako ima veće planove od toga. „Možeš li održati glavno predavanje?”, upitao me. Ako barem malo poznajete crkvene krugove, znate da je to kao da imate čast igrati u Super Bowlu.

Po mnogočemu sam se osjećao kao da sam na vrhu svijeta…

I dalje mogu jasno odvrtjeti u svojim mislima dan kad sam držao govor – beskonačno poliranje i prepravljanje svojih riječi, vježbanje govora pred suprugom i djecom, peglanje košulje do savršenstva u hotelskoj sobi po stoti put. Mislio sam da sam spreman, ali živci su mi poludjeli kad mi je, tijekom provjere zvuka, osoblje predalo moj mikrofon, a na njemu je bilo napisano „Andy”. Najavili su me i, dok sam izlazio na pozornicu pred 2500 lidera iz cijeloga svijeta, pogledao sam u prvi red i ugledao svoju ženu i svoje dečke kako sjede pored Reggieja i Andyja. Nešto uistinu zastrašujuće.

Pa, što se dogodilo? Prema većini, govor je prošao dobro. Vrlo dobro. Izraz „pun pogodak” bio je korišten više od nekoliko puta. Više od desetljeća kasnije, ljudi mi i dalje spominju to glavno predavanje. Nekoliko je ljudi to nazvalo mojom životnom pričom (što je bio mješovit kompliment – lijepo je dostići vrhunac u četrdesetoj, no odatle je sve krenulo nizbrdo).

Po mnogočemu sam se osjećao kao da sam na vrhu svijeta. Upravo sam bio održao govor u jednoj od najutjecajnijih crkava u Americi i očito sam to dobro obavio. Vodio sam najbrže rastuću i jednu od najvećih crkava naše denominacije u Kanadi. Naša je služba privukla nacionalnu pozornost, koja se očito širila u međunarodnu pozornost.

Ne može bolje od toga, zar ne? Ništa me nije pripremilo za ono što se sljedeće dogodilo.

Kad je avion sletio u Toronto, osjećao sam se kao da sam pao s litice.

Drugi (slabiji) ljudi bi mogli izgorjeti, ali ja sam se dovoljno dobro poznavao i posao koji sam radio bio je dovoljno važan da mi se to nikada ne bi dogodilo. Mislio sam…

Tijekom mojih tridesetih, ljudi su mi govorili da ću doživjeti burnout – izgorjeti na radnome mjestu – ako ne budem oprezan. Nisam bio najbolji slušatelj jer sam bio, pa, pametniji od njih. Drugi (slabiji) ljudi bi mogli izgorjeti, ali ja sam se dovoljno dobro poznavao i posao koji sam radio bio je dovoljno važan da mi se to nikada ne bi dogodilo.

Mislio sam da sam nekoliko puta došao do ruba izgaranja, ali sam svaki put vidio provaliju i uspio se iz nje izvući. Malo sam se odmorio, uzeo godišnji odmor, smanjio radno vrijeme na neko vrijeme i – voilà! – problem riješen.

Mislio sam kako to mogu činiti zauvijek. Sve dok to više nisam mogao.

O tome se radi kod izgaranja. Jednom kada padnete s litice, više se nemate za što uhvatiti. U slobodnom ste padu, a sve hvatanje i galama koju pravite nimalo ne pomažu. Prvi sam put u životu bezglavo jurio u ponor. (…)

Burnout je kompliciran. Ali znam ovo: brinući se za druge, nisam se dovoljno brinuo za svoje srce i dušu niti sam dopustio drugima koji su se htjeli brinuti za mene da to čine. Padao sam otprilike tri mjeseca prije nego što sam udario dno. Naporno sam trčao više od desetljeća. Dobro, možda tri desetljeća. Ambicija vam to obično čini. Bio sam tinejdžer koji je radio tri posla ne zato što sam morao, već zato što sam to želio. Bio sam najbolji student koji je stekao tri sveučilišne diplome radeći više poslova, vjenčao se i zasnovao obitelj. Bio sam mladi pastor koji nije razumio riječ ne, sve vrijeme misleći da su spavanje i vježbanje za one ljude koji imaju vremena za te stvari.

Moj nagomilani umor odigrao je veliku ulogu, no izgaranje je dublje od toga. Uz fizičku komponentu, tu su i duhovne, odnosne i emocionalne komponente. To su bile stvari na koje nisam obraćao mnogo pozornosti sve dok se me nisu napale i dovele moj život do zastoja. (…)

Iz knjige „Ni nakraj pameti“ Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh