Foto: Shutterstock

Ono po čemu prepoznajemo ljude koji su se predali Bogu jest da manje planiraju. Umjesto da planiraju, oni slušaju i čekaju. Slijede samo one planove koje su primili slušanjem Mudrosti koja nije njihova vlastita. Čekaju dok ne prepoznaju što moraju činiti, i to onda čine. Nije li ludost stalno planirati kad ne znamo niti što je pravi cilj niti koji putovi vode do cilja? Planiramo kako bismo riješili problem, a u biti i ne znamo koji je naš pravi problem. (…)

Zanosimo se lažnim uvjerenjem kako smo dovoljno naučili od prošlosti i kako možemo sada pametno upravljati budućnošću. Uvijek su naša ranija iskustva ta koja odlučuju kako ćemo postaviti planove za budućnost. Na taj način blokiramo razvoj. Ne može se nikad ozbiljno dogoditi nešto novo jer je uvijek naše staro iskustvo ono koje diktira našu odluku. (…)

Ako već moramo planirati, potrebno je znati ovo: planovi do kojih dolazimo osluškujući, obično se razlikuju od planova koje mi sami izmišljamo.

Ako se želimo zaštititi pod svaku cijenu, onda ćemo se prisjetiti da je jedina prava zaštita potpuno povjerenje u Boga u sadašnjosti. (…)

Iz knjige „Noć je moje svjetlo” autora Wilfrida Stinissena.

Izdavač: „Naklada Sv. Antuna”