Koja je svrha i smisao mojeg života? Znam li odgovor na to pitanje? Ne možemo biti sretni ne znajući zašto živimo i čemu težimo! Ja želim biti sretan i želim imati svrhovit život. Viktor Frankl, koji je preživio nekoliko godina u koncentracijskim logorima, u svojoj je knjizi Zašto se niste ubili? priznao kako su mu tri stvari pomogle da preživi to ekstremno iskustvo patnje, poniženja i ugroze života.

Svakome od nas potrebno je nešto ili netko za što ili koga bismo mogli živjeti

Pod svaku je cijenu želio napisati svoju knjigu, rukopis koje su mu oduzeli u logoru. Bilo je to djelo u kojem je žarko želio pomoći ljudima da nadvladaju besmisao života… Pisao je knjigu, nastojeći se prisjetiti najvažnijih dijelova na komadićima stranica koje je pronašao. Neobična je činjenica, ali kako je tvrdio, zahvaljujući tome izbjegao je kolaps srčanog i krvožilnog sustava usprkos pjegavom tifusu i preživio. Svakome od nas potrebno je nešto ili netko za što ili koga bismo mogli živjeti. Frankl je imao svoje djelo, imao je nešto što ga je motiviralo da nastavi živjeti – jer je bio uvjeren kako ono što piše može povratiti smisao života tisućama koji će pročitati njegovu knjigu. Sve što radimo činimo s nekim ciljem, da napravimo nešto važno i dobro za druge ljude. To nam nadaje osjećaj vrijednosti i smisla. Čak i kad radimo za djecu ili gubimo zdravlje i snagu za obitelj. Moje djelo, koje mi nadaje smisao, jest propovijedanje evanđelja. Ipak, prije nego što otpočnem, prvo zapisujem, meditiram, razmišljam – zagledavam se u sebe. Zapisujem svoje životno djelo dan za danom, jer mi je stalo da drugi vjeruju u Isusa i izmjeste se iz ovog svijeta, koji je poput koncentracijskog logora, u svijet u kojem vlada sreća. To je moj smisao života.

Kada ne možeš ništa promijeniti, ta će te situacija promijeniti iz temelja

Frankl je preživio logor jer je u sebi nosio još snažniju želju da ponovno vidi svoju voljenu suprugu. Najveće patnje možemo preživjeti ako volimo, ako postoji netko koga volimo. Put ka čovjekovu spasenju vodi kroz ljubav i sam je ljubav. Čak i onaj kome su oduzeli sve na svijetu, i dalje može pronaći istinsku sreću, barem nakratko, ako razmišlja o osobi koju najviše voli. Tako tvrdi Frankl. Ali može se dogoditi i da osoba koju volimo i za koju živimo umre, ili nas prevari ili odbaci. Kad izgubimo sve koje volimo, ostaje još On – smisao svakoga smisla, ljubav koja je iznad svake ljubavi. Zato je iznimno važno da Ga, zagledavši se u Isusa, zavolimo kao nikoga na svijetu. Jer možemo sve izgubiti. Samo da Njega ne izgubimo!

Naposljetku, Frankl je imao volju preobraziti osobnu tragediju u pobjedu. Čak se i bespomoćna žrtva u očajničkoj situaciji, u okolnostima koje nije u mogućnosti nikako promijeniti, može izdignuti iznad sebe. Reći ću to ukratko, navodeći upravo Frankla: „Kada ne možeš ništa promijeniti, ta će te situacija promijeniti iz temelja.“ U tome ima nekakva smisla. Frankl se nakon logora vratio kao potpuno promijenjen čovjek: zreliji, obdaren iznimnim osjećajem empatije, mudriji i neslomljive želje da druge ljude povede iz besmisla patnje k smislu života. Ako se nađete u bezizlaznoj situaciji, sjetite se da će vas ona iz temelja promijeniti i da se njezin smisao nalazi samo u tome da preživite promjenu koju ona sa sobom donosi. A ta je promjena toliko duboka da će svatko s kime se susretnete promijeniti svoj život. Nema ničega toliko bezizlaznog kao što je smrt, a upravo je u toj smrti Isus odnio pobjedu, i to nakon protoka vremena koje bijaše još bezizlaznije. Knjige govore o „tri dana“, želeći na taj način sugerirati čitateljima kako je prošlo previše vremena da bi još mogli gajiti nade u pobjedu.

Ponekad moramo preživjeti najveće patnje, najteže gubitke, prividni besmisao, jer je besmisao uvijek ne posvema spoznana stvarnost…

Iz knjige p. Augustyna Pelanowskog „Ranjeno svjetlo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.