Foto: Shutterstock

Kotrljam se ovim životom,
Ponekad opijena njegovom ljepotom,
Prečesto prestrašena, nemirna, plaha,
Toliko da ostajem bez daha…
Ipak, kad utihnu misli,
Strepnje i jezici zli,
Na tren začujem kako
Strpljivo govoriš mi Ti!
Odjednom se zavjesa digne,
I milosti bujica dušu preplavi,
Nova nada u srce stigne,
Krajičkom oka, ugledam put pravi!
Koliko god bio kratak
U vječnosti taj milosni čas,
Uvijek ispuni svoj zadatak
– U krilo Tvoje pozvati nas!
Zato, u tami, buci,
Vrevi i tegobama svijeta,
Dragocjeni su ti trenuci
Radosti Božjeg djeteta!
Poput krijesnice koja, unatoč tami,
Svim sjajem svojim gori,
Tako, i kad mislimo da smo sami,
Tvoj glas nam uporno govori:
„Ti imaš slobodu izabrati,
Zato, biraj radost, ljepotu,
Kad dođeš do zida, samo se vrati,
Pokazat ću ti beskrajnu svoju dobrotu!“
Nema radosnije vijesti od ove:
U Kraljevstvo svoje Stvoritelj nas zove!
I kad čini se da kraja nema noći,
Znamo: Jutro će sasvim sigurno doći! ❤

Slavica Cvitanušić; Book.hr