Foto: Shutterstock

Na Sve Svete,
Iznenada, opet sam dijete…
Koračam prema grobu, koraka teška,
Nadajući se da tužna vijest je greška…
Sklopim oči, paleći svijeću,
Pogazim odluku da plakati neću,
Dok ruka nevidljiva, iz daljine,
Podiže mi pogled u visine…
Kažu da tamo, iznad oblaka,
Prestala je tuga i suza svaka,
A svi sveci, i s njima naši mili,
Kušaju radost o kakvoj nisu ni snili!
Ta simfonija duša odjekuje,
Dok himnu životu vječnom sklada,
I smrtnik je vrlo rijetko čuje,
Ipak dovoljno, da se ne ugasi nada…
Blagdan Svih Svetih…
I duša boli,
Jer otišli su mnogi
Koje srce voli…
Ali, vjera tinja, poput svijeće u noći:
Smrt nije kraj, i ja ću tamo doći!
U Domu Vječnom,
Duša će spokoj naći,
Gdje Sunce života
Nikada neće zaći!
Jednom će svatko od nas
Na ta vrata ući,
I spoznati, u trenutku,
Da vratio se kući! ❤

Slavica Cvitanušić; Book.hr