sukiyaki; Shutterstock

Lk 11,37-41

Dajte milostinju i gle – sve je čisto! Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Dok je Isus govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. A Gospodin mu reče: »Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu? Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle — sve vam je čisto.« Riječ Gospodnja.

Isus ustaje na noge i, stojeći rukama naslonjenim na rub stola počinje svoj žestoki napad:

»Vi, farizeji, perete vanjštinu čaše i tanjura, perete ruke, i noge perete, kao da bi tanjur i čaša, ruke i noge imale ući u vaš duh kojega volite proglašavati čistim i savršenim. Ali to mora proglasiti Bog, a ne vi. Dobro, znajte što Bog misli o vašem duhu. On misli da je pun laži, prljavštine i grabeži, pun zlobe, i ništa ne može od izvana pokvariti ono što je već sama pokvarenost.«

Ovo je Učiteljev glas. Grmi i miluje.
Grmi kada se obraća onima koji se ne žele obratiti.
Miluje kada progovara onima koji, premda nesavršeni,
žele pronaći Boga i Njegovu Riječ, i našavši Ih, posvećivati sebe.
Njima on postaje cjelov Prijateljev i blagoslov Isusov.

Desnicu je odmaknuo od stola i spontano počinje njome gestikulirati dok nastavlja:

»Ali Bog, koji je stvorio vaš duh kao što je stvorio i vaše tijelo, zar ne može tražiti, barem u istoj mjeri, da poštujete nutrinu kako poštujete vanjštinu? O, bezumni, koji mijenjate dvije vrijednosti i izvrćete im snagu, zar neće htjeti Svevišnji još veću brigu za duh, stvoren na njegovu sliku, a koji po pokvarenosti gubi vječni Život, negoli za ruku i nogu kojima prljavština može lako biti obrisana i koje, ako bi i ostale prljave, ne bi to imalo utjecaja na unutarnju čistoću? I može li se Bog zanimati za čistoću čaše ili posude, kad su to tek stvari bez duše koje ne mogu utjecati na vašu dušu?

Čitam tvoju misao, Šimune Boetos. Ne. Nije ispravna. Ne brinete vi te brige, niti vršite ta čišćenja zbog zaštite tijela i života. Tjelesni grijeh, pače i grijesi proždrljivosti, neumjerenosti i razbludnosti sigurno su tijelu štetniji od malo prašine na rukama ili na tanjuru. Ipak vi počinjate te grijehe ne brinući se da zaštitite svoj život i zdravlje vaših ukućana.

I griješite mnogostruko, jer osim kvarenja vašeg duha i tijela, pa uzaludnog trošenja materijalnih sredstava i pomanjkanja obzira prema ukućanima, vi vrijeđate Gospodina obeščašćenjem svoga tijela, koje je hram vašeg duha u kome bi trebalo biti prijestolje za Duha Svetoga; a vrijeđate Ga još i time što sudite da se sami morate braniti od bolesti što bi mogle doći od malo prašine, kao da Bog ne bi mogao posredovati da vas očuva od tjelesnih bolesti ako mu se utječete čistim duhom.

Zar Onaj koji je stvorio nutrinu nije možda stvorio i vanjštinu i obratno? Nije li nutrina najplemenitija i najznačajnija po božanskoj sličnosti?

Vršite, onda, djela dostojna Boga, a ne kukavne stvari koje se ne uzdižu iznad prašine po kojoj i od koje su učinjene, to jest od jadne prašine, koja je čovjek shvaćen kao životinjsko stvorenje, blato koje je poprimilo oblik i koje se vraća u prašinu što je raznosi vjetar vjekova. Činite djela koja ostaju, i neka budu kraljevska i sveta djela, djela okrunjena božanskim blagoslovom. Iskazujte milosrđe, dajite milostinju, budite pošteni, budite čisti u djelovanju i u nakanama, pa će sve u vama biti čisto a da se i ne utječete vodi pranja.

Ali, što to mislite o sebi? Da ste na mjestu, jer plaćate desetine od mirisavih trava? Ne. Jao vama, farizeji, koji plaćate desetine od metvice i rute, gorušice i cimeta, kopra i drugih trava, a zatim zanemarujete pravdu i Ljubav Božju. Plaćati desetine jest dužnost i treba je izvršiti. Ali ima i viših dužnosti, te i njih treba vršiti. Jao onomu koji opslužuje vanjske stvari a zapušta unutarnje koje se temelje na ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jao vama, farizeji, koji volite prva mjesta u sinagogama i na zborovima i pozdrave na trgovima, a ne mislite da činite djela koja će vam pribaviti mjesto na Nebu i čast pred anđelima. Vi ste slični skrivenim grobovima koje prolaznik ne zapaža, pa kad ih se dotakne, ne gnuša se nad njima, ali bi se gnušao kad bi mogao vidjeti što je u njima zatvoreno. Bog pak Vidi i najskrivenije stvari i ne vara se u prosuđivanju.«

Prekine ga, ustajući i on na noge, jedan od učitelja Zakona protusloveći mu:

»Govoreći tako Ti vrijeđaš i nas, a to ti se ne isplati, jer te mi moramo suditi.«

»Ne. Ne vi. Vi me ne možete suditi. Vi ste suđeni, a ne suci, a koji vas sudi jest Bog. Vi možete govoriti, izvoditi zvukove svojim usnicama. Ali ni najjači glas ne dopire do Neba niti preleti cijelu Zemlju. Malo nakon što je izgovoren… već je šutnja… Nakon malo vremena već se zaboravi. Ali sud Božji je glas koji ostaje i nije podložan zaboravu. Vjekovi i vjekovi su prošli otkad je Bog osudio Lucifera i otkad je osudio Adama. Ali glas se te osude ne gasi. Ali posljedice te osude ostaju. A ako sam Ja sada došao da donesem Milost ljudima po savršenoj Žrtvi, sud o Adamovu činu ostaje ono što jest, i nazivat će se „Istočni grijeh“, zauvijek. Ljudi će biti otkupljeni, oprani čišćenjem uzvišenijim od svakog drugog čišćenja. Ali ljudi će se rađati s tom ljagom, jer je Bog dosudio da ta ljaga mora prijeći na svakog rođenog od žene, samo ne na Onoga koji je začet ne po čovjeku nego po Duhu Svetom, i ne na Pred-sačuvanu i Pred-posvećenu, a oboje djevičanski uvijeke. Unaprijed sačuvana da bi mogla biti Djevica Bogorodica, unaprijed posvećena da bi mogla prethoditi Nevinoga rađajući već svijet po prethodnom uživanju neizmjernih zasluga Spasitelja Otkupitelja.

I Ja vam kažem da vas Bog sudi. A sudi vas govoreći: „Jao vama, učitelji Zakona, jer tovarite na ljude nepodnosiva bremena, pretvarajući u kaznu očinski Dekalog što ga je Svevišnji dao svome Narodu“. On ga je dao s ljubavlju i iz ljubavi da podrži čovjeka postavši mu pravi vodič, čovjeku koji je vječno nerazborito dijete, puno neznanja. A vi ste, one ljubazne uzice-vodiljke, kojima Bog bijaše obuhvatio svoja stvorenja da ih, poput djeteta, uči hodati da mogu napredovati na njegovu putu i prispjeti do njegova srca, zamijenili brdima oštrog, teškog, mučnog kamenja, labirintom propisa, morom skrupula, pod kojima čovjek klone duhom, izgubi se i stane, boji se Boga kao neprijatelja. Vi priječite hoditi k Bogu srdaca. Vi rastavljate Oca od sinova. Vi s vašim propisima niječete ovo slatko, blaženo, istinsko Očinstvo. Vi pak ona bremena koja drugima tovarite niti prstom da dotaknete. Mislite da ste opravdani samo time što ste ih dali. Ali, o bezumni, ne znate li da ćete biti suđeni zbog onoga što ste prosudili da je nužno za spasenje? Ne znate li da će vam Bog reći: „Vi ste govorili da je vaša riječ sveta, pravedna. Pa dobro. I Ja je smatram takvom. Pa, budući da ste je nametnuli svima i da ste sudili braću prema tome kako su je prihvatili i vršili, evo Ja vas sudim po vašoj riječi. A budući da niste činili kako ste govorili da treba činiti, osuđeni ste“?

Jao vama koji podižete grobne spomenike prorocima što ih oci vaši ubiše. I što? Mislite li time umanjiti veličinu krivnje vaših otaca? Ili poništiti je pred očima potomstva? Ne. Dapače. Vi svjedočite za djela vaših otaca. Ne samo to nego ih potvrđujete pripravni da ih nasljedujete podižući zatim grob progonjenom proroku, da kažete: Mi smo ga počastili“. Licemjeri! Radi toga je Božja Mudrost rekla: „Poslat ću im proroke i apostole. A oni će jedne ubiti a druge progoniti da se bude moglo od ovoga naraštaja tražiti krv svih proroka koja je bila prolivena od postanka svijeta pa nadalje, od krvi Abela do krvi Zaharije ubijenog između Oltara i Svetišta“. Da, zaista, zaista vam kažem da će se za svu ovu krv svetih tražiti račun od ovoga naraštaja koji ne zna prepoznati Boga gdje On jest, pa progoni Pravednog i žalosti ga, jer je Pravednik živa suprotnost njegovoj nepravednosti.

Jao vama, učitelji Zakona, koji ste uzurpirali ključ znanja i njime zatvorili Hram da ne uđete i da od njeg ne budete suđeni, a niste dopustili da drugi u nj uđu. Jer znate, kad bi narod bio poučen od pravog Znanja, to jest od Svete Mudrosti, mogao bi vas suditi. Stoga volite da narod ostane u neznanju da vas ne sudi. Mene mrzite jer Ja sam Riječ Mudrosti i htjeli biste Me zatvoriti prije vremena u zatvor, u grob, da više ne bih govorio.

Ali Ja ću govoriti dok se mojemu Ocu bude svidjelo da govorim. A poslije će govoriti moja djela još više negoli moje riječi. Govorit će i moje zasluge još više negoli djela, i svijet će biti poučen i znat će, pa će vas suditi. Prvi sud nad vama. A zatim će doći drugi, pojedinačni sud pri svakoj pojedinačnoj vašoj smrti. I konačno zadnji: Opći sud. I sjetit ćete se ovoga dana, i svih ovih dana, i vi, vi sami spoznat ćete onog strašnog Boga kojega ste uporno prikazivali kao viziju more ili nesnosnog zloduha jednostavnim duhovima, dok ste se vi u nutrini svojih grobova izrugivali s Njime i niste poštivali niti se pokoravali nijednoj od prve i glavne zapovijedi: o ljubavi, pa do posljednje koja je dana na Sinaju.

Uzalud, o Elkija, nemaš slika u svojoj kući. Uzalud, svi vi, nemate izdjelanih predmeta u svojim kućama. U nutrini srca imate idola, i više idolâ. Idol je vaš da se smatrate bogovima, a idoli vaše su požude. Dođite, vi, idimo.«

I, čineći da dvanaestorica idu pred njim, iziđe zadnji.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”; svezak 6/1, str. 227. – 232.

‘Spjev o Bogočovjeku’ u audio formatu