Duhovnost

EVANĐELJE KAKO MI JE BILO OBJAVLJENO

Isus je mističarki Mariji Valtorta pokazao špilju u kojoj je rođen: „Ovo je soba rođenja Kralja Izraelova…”

Foto: Shutterstock


 

Razmišljanje o tome gdje je Isus rođen, i kako se on odnosi prema tome, može nam biti odlična adventska priprava za Božić.

 

»Juda, dođi ovamo. Moram govoriti s tobom.« Juda dođe do njega. »Uzmi kesu. Ti ćeš ići u kupovinu. Za sutra.«

»A zasada, gdje ćemo konačiti?«

Isus se smiješi i šuti. Spustila se noć. Mjesec sve obavija sjajem. U stablima maslina pjevaju slavuji. Jedan potok je kao zvonka srebrna vrpca. S pokošenih livada širi se vonj sijena: topao, kazala bih, tjelesan. Čuje se pokoje mukanje, pokoje blejanje. I zvijezde, zvijezde, zvijezde… mnoštvo zvijezda na nebeskom svodu, baldahin od živog dragog kamenja razapet iznad betlehemskih brežuljaka.

Isus: »Uđite. Ovo je soba rođenja Kralja Izraelova.« Učenici: »Ti se šališ, Učitelju! Ovo je smrdljiva špilja…

»Pa ovdje! … To su ruševine. Kamo nas vodiš? Grad je više onamo.«

»Znam. Dođi. Drži se potoka, iza Mene. Još nekoliko koraka, a onda… onda ću ti ponuditi konak Kralja Izraelova.«

Juda slegne ramenima i šuti. Još nekoliko koraka. Zatim evo gomile srušenih kuća. Ostaci stanova. Jedna pećina između dviju pukotina debelih zidina. Isus kaže: »Imate li gubu za kresanje vatre? Upalite.«

Šimun upali malenu luč što ju je izvukao iz bisaga i dade je Isusu. »Uđite», kaže Učitelj dižući žižak. »Uđite. Ovo je soba rođenja Kralja Izraelova.«

»Ti se šališ, Učitelju! Ovo je smrdljiva špilja. A, uistinu, ne ostajem ja u njoj! Odvratna mi je: vlažna, hladna, smrdljiva, puna štipavaca, možda zmija…«

Juda: »Odvratna mi je: vlažna, hladna, smrdljiva, puna štipavaca, možda zmija…« Isus: »A ipak… Prijatelji, ovdje se u noći 25. za blagdana Encenija, iz ljubavi prema čovjeku, rodio od Djevice Isus Krist, Emanuel, Riječ Božja postala Tijelom: Ja koji vam govorim…«

»A ipak… Prijatelji, ovdje se u noći 25. za blagdana Encenija, iz ljubavi prema čovjeku, rodio od Djevice Isus Krist, Emanuel, Riječ Božja postala Tijelom: Ja koji vam govorim. I onda je kao i sada svijet bio gluh za nebeske glasove koji su govorili srcima… te je odbio Majku… pa je ovdje… Ne, Juda, ne odvraćaj s negodovanjem pogled od tih šišmiša što lepršaju, od tih zelembaća, od tih paučina, ne podiži s gađenjem svoju lijepu izvezenu haljinu da se ne vuče po tlu pokrivenu životinjskim izmetinama. Ti šišmiši su djeca djece onih koji su bili prve igračke što su se micale pred očima Djeteta, za koga su anđeli pjevali „Slava”, što su slušali pastiri, ne pijani osim od zanosne radosti, od prave radosti. Oni zelembaći smaragdne boje prvi su udarili u moje zjenice, prvi iza bijele haljine i majčinskog lica. Ta paučina bila je nebnica nad mojom kraljevskom kolijevkom. Ovo tlo… o, možeš gaziti po njemu bez gnušanja!… Pokriveno je izmetinama… ali je posvećeno od nogu One, Svetice, velike Svetice, Čiste, Neoskvrnjene, Rodilje Bogorodice, od One koja je rodila jer je morala roditi, rodila jer joj je Bog, a ne čovjek to rekao i samim Sobom je učinio trudnom. Ona, Neokaljana, stupala je po tom tlu. Ti možeš po njemu gaziti. I dao Bog da po tabanima tvojih nogu uzađe u tvoje srce čistoća što ju je Ona širila…«

Juda, ne odvraćaj s negodovanjem pogled od tih šišmiša što lepršaju… Ti šišmiši su djeca djece onih koji su bili prve igračke što su se micale pred očima Djeteta…

Šimun se spustio na koljena. Ivan ide ravno k jaslama i plače naslonivši glavu na njih. Juda je zaprepašten… zatim ga svlada ganuće i ne misleći više na svoju lijepu haljinu, baca se na zemlju, uzima okrajak Isusove haljine, poljubi ga i bije se u prsa govoreći: »O, smiluj se, dobri Učitelju, sljepoći svoga sluge! Nestaje moje oholosti… vidim Te kakav jesi. Ne kralj kakva sam ja zamišljao. Nego Knez vječni, Otac budućega vijeka, Kralj mira. Milosrđe, Gospodine i Bože moj! Milosrđe!«

»Da. Sve moje milosrđe! Sada ćemo spavati gdje je spavalo Dijete i Djevica, ondje gdje je Ivan zauzeo mjesto Majke koja se klanjala, ovdje gdje Šimun izgleda kao moj poočim. Ili pak, ako vam je draže, govorit ću vam o onoj noći…«

»O, da, Učitelju! Iznesi nam kako si niknuo.« »Da to bude svjetlosni biser u našem srcu. I da to možemo ponoviti svijetu.« »I častiti tvoju Majku

»O, da, Učitelju! Iznesi nam kako si niknuo.« »Da to bude svjetlosni biser u našem srcu. I da to možemo ponoviti svijetu.« »I častiti tvoju Majku, ne samo zato što ti je majka, nego zato što je… oh, što je Djevica!« Najprije je govorio Juda, zatim Šimun, onda Ivan s licem što plače i smiješi se, tamo pokraj jasala! …

»Dođite na sijeno. Slušajte…«

I Isus pripovijeda o noći svoga rođenja.

»… kad je Majci već bilo blizu vrijeme da rodi, došla je naredba Cezara Augusta. Naredbu je proglasio carski namjesnik Publije Sulpicije Kvirin, dok je upraviteljem Palestine bio Sencije Saturnin. Proglas je glasio: popisati sve stanovnike carstva. Oni koji nisu bili robovi, morali su poći u mjesta svoga porijekla da se upišu u carske knjige. Josip, Majčin zaručnik, bio je od roda Davidova i Majka je bila od Davida. Zato su, pokoravajući se proglasu, ostavili Nazaret da dođu u Betlehem, kolijevku kraljevskog roda. Vrijeme je bilo vrlo hladno…«

Isus nastavlja pripovijedanje i tako sve prestaje. (..)

 

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh