Foto: Pixabay
Marline, ispričajte nam ponešto o svojoj prošlosti i onome što Bog danas čini u vašem životu.
Drago mi je što sam ovdje i što mogu posvjedočiti. Homoseksualnost je važna tema, najvažnija tema danas, u Crkvi i u svijetu.
Bio sam tipičan homoseksualac, i to otkada pamtim. Moj je otac radio za CIA-u i često putovao, dok je majka bila doma s nama djecom. Tako da sam emocionalno, iako nam je otac pružao sve materijalno što nam je trebalo, osjećao patnju što oca nema doma. Veoma rano počeo sam tražiti muškarce i čeznuo za njihovim odobravanjem i priznanjem, jer mojeg oca nije nikada bilo.
Nikad se nisam uklapao u školi. Iako sam čeznuo za blizinom svojih vršnjaka, nisam ju ostvario. Onda mi se je približio jedan muškarac i sprijateljio se sa mnom te me povezao s drugim muškarcima. Tako je sve počelo
Vjerojatno u dobi od pet ili šest godina primijetio sam da me više privlače muškarci i dječaci nego žene i djevojčice. Tada još nisam znao što to znači i da trebam njihovo prihvaćanje, ali svakako sam tražio njihovu pozornost.
Nikad se nisam uklapao u školi. Iako sam čeznuo za blizinom svojih vršnjaka, nisam ju ostvario. Onda mi se je približio jedan muškarac i sprijateljio se sa mnom te me povezao s drugim muškarcima. Tako je sve počelo. Trebala mi je takva pozornost, koju nikada nisam primio od oca. Rano sam počeo sa seksualnim odnosima, negdje u devetoj godini. U dobi od petnaest godina počeo sam raditi u restoranu i tada sam duboko ušao u homoseksualni svijet i život. Jedan stariji muškarac postao je moj dobar prijatelj i polako me je zavodio, a ja sam mislio: „Vau, netko me uistinu voli.“
Dakle osjećali ste se drugačije i nepovezano s ostalom djecom. Htjeli ste mušku pozornost, koju niste dobili od oca.
Da. Mislim da svi mi u svojim životima tražimo pažnju. Svi želimo komu biti potrebni i važni. Kada toj prirodnoj potrebi dodam čudan osjećaj žudnje za muškim, a ne za ženskim društvom, onda se još više udaljavam od drugih ljudi. Kad su me ismijavali u školi, moji vršnjaci su mi dali do znanja da ne spadam među njih. Otad sam spoznao da su ta djeca vjerojatno bila više nesigurna u sebe nego ja; bila su ista poput mene.
Bio sam uvučen i homoseksualni život i to je trajalo desetak godina. Svi ti muškarci žele jedni druge jer nikada prije nisu osjetili takvu ljubav
Svi smo osjećali isto: sram, strah, odbacivanje. A ja sam mislio da samo ja imam problema, da samo ja trebam nekoga. I kad se je pojavio muškarac koji mi je pružio svoje prijateljstvo, prihvatio sam ga i predao mu se.
Bio sam uvučen i homoseksualni život i to je trajalo desetak godina. Svi ti muškarci žele jedni druge jer nikada prije nisu osjetili takvu ljubav. I onda te dvije disfunkcionalne osobe privlače jedna drugu te se, premda to nije potpuno ispunjavajuće, prepuste tomu. Obojica osjećaju da nešto nije u redu, ali čini im se da je i to bolje nego ništa.
Marline, što je promijenilo vaš život? Kako ste se izvukli iz toga?
Ironično je da je osoba kojom se je Bog poslužio bila žena mojega najboljeg prijatelja. Pozvala me je na duhovnu obnovu u crkvu te sam pristao. Odgojen sam kao metodist i u meni je već bilo posijano sjeme razlikovanja dobra i zla. To mi je pomoglo. Plakao sam svake noći prije spavanja, mučilo me je to. I zato sam pošao s njom u crkvu na duhovnu obnovu. Nakon prve večeri došao sam i druge te odlučio slijediti Isusa.
Koliko vam je vremena trebalo da se izvučete iz homoseksualnog načina života?
Nije se to dogodilo odmah. Borio sam se godinama i godinama s time, a i ponovo se vratio tomu neko vrijeme. Bio je to dug put. Za mene je to poput alkoholizma; to je svakodnevna borba. Uvijek moram voditi duhovnu bitku.
Jeste li bili uvučeni u nešto što vam je otežavalo oslobođenje?
Jesam. U pornografiju. Bio sam veoma, veoma ovisan o pornografiji. Stalno sam mislio na to. Nisam mogao pogledati ljude a da ih ne doživim seksualno.
No Bog mi je prišapnuo jednostavan trik: da recitiram naglas Sveto pismo. Problem je bio u tome što sam se borio u sebi i to je bilo poput stolnog tenisa, prebacivanje loptice s dobrih na zle misli i obratno. Ali kad sam počeo govoriti naglas tekstove iz Svetog pisma, to mi je pomoglo. Kada govorimo, ne možemo misliti na nešto drugo. Tako da to može svakomu pomoći. Meni je to očistilo moje misli.
To je sjajno! A što je s molitvom u Duhu?
Kad bi me Sotona napastovao, ponovo sam se našao pred zidom, ali kad bih molio u jezicima, došao bi Duh Sveti i oslobodio me
Da. Kad bi me Sotona napastovao, ponovo sam se našao pred zidom, ali kad bih molio u jezicima, došao bi Duh Sveti i oslobodio me. Također, kada molite u Duhu (odnosno u jezicima), u sebi gradite svijet Duha. To je veoma važno. Slavljenje i hvaljenje te pjevanje veoma su važni i mogu vam pomoći. Meni je to pomoglo da ostanem usredotočen u svojim mislima na Boga.
Mislite li da se u kršćanskim crkvama na pravi način pristupa tomu području?
Mislim da se čine velike pogreške, i to zbog neznanja i nepoznavanja homoseksualaca. Crkve trebaju shvatiti da je ponašanje homoseksualca naučeno, ono je postalo dio nas od malih nogu i potrebno nam je unutarnje ozdravljenje – što Bog može učiniti – da bismo se mogli promijeniti. Jedna je crkva ustanovila da su potrebne tri godine da bi se napustilo homoseksualni život ako se homoseksualcima pruži ljubav i molitva za ozdravljenje. Moramo naučiti kako moliti, s polaganje ruku. I trebamo mnogo strpljenja, jer se bojimo biti ono što jesmo, jer nas ljudi olako osuđuju.
Možete li nam ispričati o ženi koja je pomogla lezbijki da promijeni svoju seksualnu orijentaciju?
To je veoma zanimljiva priča. Ona je baptistica i upoznao sam ju na susretu zajednice „Exodus“. Molila je Boga da joj pokaže što bi mogla učiniti a da to bude važno.
Ta žena je molila za vodstvo Duha Svetoga kako da pomogne svojoj kolegici lezbijki i Bog ju je uputio da pozove tu ženu u biblijsku zajednicu
Ubrzo nakon toga počela je raditi s jednom kolegicom lezbijkom, koja se je odijevala kao muškarac, ponašala kao muškarac i govorila kao muškarac. Bio sam začuđen onime što se je dogodilo u rasponu od dvije godine. Ta žena je molila za vodstvo Duha Svetoga kako da pomogne svojoj kolegici lezbijki i Bog ju je uputio da pozove tu ženu u biblijsku zajednicu. Ona je bila začuđena i rekla: „Bože, ne želim. Ta žena ne spada u tu skupinu.“ Bog joj je odgovorio: „Svejedno ju pitaj.“ I onda ju je pitala, a ona je pristala.
Lezbijka je stigla na susret biblijske skupine u društvu svoje partnerice. Baptistica koja ju je pozvala, pomislila je: „To je nevjerojatno. Što ću učiniti?“ No Bog joj je rekao: „Voli ju kakva jest.“
I tako je učinila. A lezbijka je spašena za nekoliko tjedana! Ali ostala je i dalje živjeti s partnericom. Bez obzira na to baptistica je nastavila moliti za nju cijelu godinu. Ali stalno je ponavljala u sebi: „Bože, to je krivo. Ne mogu one živjeti zajedno, moraju se rastaviti.“ Bog joj je na to odgovorio: „Pusti ih. Bit će u moje vrijeme.“
Poslije jedne godine lezbijka joj je rekla: „Mislim da bih se trebala krstiti.“ Kakvo čudo! Onda je za dva dana došla k prijateljici baptistici i rekla joj: „Znaš, rekla sam svojoj partnerici da se odseli. Bog je to tražio od mene.“ A za još jednu godinu i njezina se je, tada već bivša, partnerica krstila.
…zbog njezine strpljivosti, obje su upoznale Boga
To nije samo lijepa priča, nego nas uči da ne možemo samo reći homoseksualcima: „Moraš učiniti ovo ili ono.“ Skloni smo osuđivati ljude, ali Bog me je naučio po iskustvu koje sam prošao da moramo voljeti ljude kakvi jesu i onda će ih Bog promijeniti.
Da je baptistica odmah rekla svojoj kolegici lezbijki: „Morate se razdvojiti“, ta žena ne bi nikada primila riječ i ona ne bi mogla u njoj rasti, a njezina partnerica nikada ne bi dobila mogućnost da raste u spoznaji i razumijevanju. Na taj način, zbog njezine strpljivosti, obje su upoznale Boga.
Marline, što biste poručili ljudima koji mole i brinu se za ranjene homoseksualne osobe?
Homoseksualno ponašanje jest usvojeno i nije zadano te se s vremenom može od njega osloboditi
Mislim – i stalno ponavljam isto – da ih trebamo voljeti onakve kakvi jesu i ne ih osuđivati. Voljeti ih i dopustiti da ih Isus iznutra ozdravlja te ih voditi na tom putu. Moramo naučiti kako polagati ruke na njih i istjerivati iz njih đavle, i onda će ozdraviti. Homoseksualno ponašanje jest usvojeno i nije zadano te se s vremenom može od njega osloboditi.
Također, ako ćete napustiti takav životni stil, morate naći mjesto kamo ćete se preseliti. Crkve i crkveni službenici trebaju znati da homoseksualac ne može samo išetati iz svojeg načina života ako nema kamo otići. Mogu li ljudi u Crkvi otvoriti vrata za njih, da oni imaju gdje biti dok se ne snađu, i za to vrijeme im pružati vodstvo i ljubav koja im je potrebna? Oni moraju naučiti da je kršćanstvo hod i da Duh Sveti otkriva što se mora učiniti i u određenom trenutku Bog će im dati što im je potrebno, kao i ozdravljenje za kojim vape, ali sve u Božje vrijeme. Ali iznad svega ponavljam: volite ih kakvi jesu i ne osuđujte ih.
Upoznati ste s učenjem Elizabeth Moberly o tome da homoseksualci trebaju primiti ljubav i nježnost od roditelja istog spola. Što biste rekli svećenicima i crkvenim službenicima u svezi s tim?
Veoma je važno da zamijete kojeg dječaka koji se ne uklapa, kakav sam bio ja, kao što su mene gejevi odmah primijetili i pristupili mi te mi iskazali pažnju. Zašto se nije našao nijedan kršćanin koji bi mi bio kao otac, moj uzor i mentor? Mislim da to nedostaje u crkvama. Mladi pastori i svećenici trebali bi znati što moraju tražiti – sramežljive dečke koji se ne uklapaju i pomisliti: „Što je tomu dječaku koji sam stoji u kutu? Čak mu se ostala djeca i rugaju.“ Neka pripaze i budu osjetljivi za to.
Želite reći da bi crkve trebale omogućiti muške mentore? Pogotovo bi to bilo dobro za djecu samohranih majki. Ona trebaju uzor kršćanskih muškaraca.
Da, mislim da je to najvažnija stvar koja se može učiniti u prevenciji homoseksualnosti. Volio bih da sam ja to imao. Kršćanski laici i klerici moraju biti uključeni u život takvih dječaka kada oni napune 12, 13 ili 14 godina – odnosno uđu u pubertet – te ih voditi i savjetovati.1 To bi spasilo mnoge dječake.
Vi ste oženjeni i imate djecu. I ne govorite samo o tim problemima, vi i nešto činite. Možete li nam reći što?
Organiziramo susrete s homoseksualcima i podržavamo njihovu želju da promijene svoj život. Pokušavamo im pružiti ljubav i vodstvo o kakvu sam govorio. I govorim u crkvama o tome što sam naučio, da bih promijenio veliko neznanje koje vlada, kao i potaknuo homoseksualce da promijene svoj način života.
Intervju je objavljen u knjizi „Može li se homoseksualnost ‘izliječiti’?” autora dr. Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi iskljčivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
