Zašto sam napisao ovu knjigu

Pišem ovu knjižicu iz jednostavnog razloga što ima mnogo običnih ljudi – nekršćana, kao i kršćana – koji intuitivno, instinktivno osjećaju da je homoseksualna aktivnost pogrešna, ali zbunjeni su zbog kulture, pa i nekih crkvenih dostojanstvenika, kao i društva koje to odobrava.

Ti obični, mali ljudi ne žele biti označeni kao netrpeljivi ili oni koji su puni predrasuda. Oni žele voljeti i biti suosjećajni, ali nikako ne mogu prihvatiti homoseksualnost. Ne mogavši pravo artikulirati svoje argumente protiv homoseksualne agende, zbunjeni su kada uđu u raspravu o tako kontroverznoj temi. Oni nemaju vremena za čitanje opsežnih knjiga o homoseksualnosti, ali svakako žele više naučiti o tome. Možda su i previše stidljivi i povučeni kada govore u obranu tradicionalnog morala i onda ih se naziva neznalicama ili mrziteljima. Možda su i mnogi nekršćani nazvani homofobima i mrziteljima. Razumljivo je da ih to zbunjuje. S vremenom su naučili da izbjegavaju tu temu ili da samo šute.

Je li moguće istodobno voljeti i biti sućutan te zadržati tradicionalno kršćansko stajalište?

Je li moguće istodobno voljeti i biti sućutan te zadržati tradicionalno kršćansko stajalište? Mislim da jest i to je razlog zašto pišem ovu knjižicu. Osim zbunjenosti mnogi pojedinci, pa i cijele kršćanske denominacije, poput episkopalaca i prezbiterijanaca, smatraju se shizmaticima zbog sukoba oko toga hoće li se ukinuti tradicionalni spolni moral ređenjem praktičnih homoseksualaca i „vjenčavanjem“ (blagoslivljanjem) deklariranih homoseksualnih parova. Čak je i Katolička crkva, koja se strogo drži tradicionalnog nauka o homoseksualnosti kao grijehu, suočena sa situacijom u kojoj je možda 50 % trenutnih sjemeništaraca i 40 % katoličkih svećenika u SAD-u homoseksualne orijentacije.[1] Ako se taj trend nastavi, Katolička crkva više neće moći ignorirati homoseksualnu praksu u svojim redovima, iako je Vatikan nedavno objavio čvrstu izjavu o tome da više neće moći pristupiti svećeništvu kandidati s aktivnom homoseksualnom prošlošću.

Je li homoseksualnost moguće ‘izliječiti’?

Po mojem iskustvu, kao i mnogih drugih ljudi, moguće je izliječiti homoseksualnost po molitvi. To me stavlja na treću poziciju, koja, kako držim, spaja 1) istinu koja se čuva u tradicionalnome kršćanskom stajalištu te 2) najdublje potrebe homoseksualne osobe[2] da bude prihvaćena kao ljudsko biće i ne bude osuđena zbog svoje spolne orijentacije. Većina kršćana nije upoznata s tom trećom mogućnošću, a ta je da Isus Krist može preobraziti homoseksualnu sklonost tako da osoba postane heteroseksualna.

Tragično je što većina biskupa, svećenika i pastora nije ni svjesna mogućnosti da se homoseksualnost liječi. Nije im poznato da postoji most između dvaju konfliktnih pozicija koje razdiru njihove crkve. Velečasni Peter Liuzzi, naprimjer, voditelj pastorala za gejeve i lezbijke u rimokatoličkoj Nadbiskupiji Los Angeles rekao je da „Crkva vjeruje da je homoseksualnost trajno stanje“. Kako on vidi stvari, rad s gejevima i lezbijkama koji se žele promijeniti znači poticati iluziju.[3]

Upravo sam jučer razgovarao s voditeljem velike nacionalne crkvene službe za homoseksualce, koji mi je rekao da zna stotine homoseksualaca koji su promijenili svoju spolnu orijentaciju. Nažalost, većina crkava nije uopće u kontaktu s takvim organizacijama.

„Želite reći da sam ja bolestan?!”

Situaciju pogoršava i to što homoseksualci često reagiraju veoma oštro i na samo spominjanje da bi možda mogli biti izliječeni: „Želite reći da sam ja bolestan, a ja to odbacujem. Dosta mi je već toga što me Crkva proziva. Dugo mi je trebalo da se prihvatim takav kakav jesam. Ali ja sam homoseksualac. Konačno sam prihvatio da sam to što jesam. I ne samo to – ja se ponosim time!“ Svi možemo suosjećati s bijesom homoseksualaca zbog tradicionalnih propovijedi protiv njih, a koje ne prati nikakva praktična pomoć. Samo snaga volje i odluka da se bude heteroseksualac nije dovoljna. Nije nikakvo čudo što se ljute.

Ali kada kažem da se homoseksualnost može izliječiti, ja ne iznosim samo nekakvu teoriju; ja sam stvarno vidio izliječene homoseksualce. Liječenje ne znači samo da su prestali sa svim homoseksualnim činima, već se je i njihova seksualna orijentacija promijenila. Postali su heteroseksualci.

Ističem da je naglasak u ovoj knjizi stavljen na mušku homoseksualnost. Postoje određene razlike između muške homoseksualnosti i lezbijstva, ali mislim da je većina onoga o čemu će biti riječ primjenjiva i na lezbijke. Na kraju knjige nalazi se dodatak naslovljen Mogu li i lezbijke također promijeniti svoju spolnu orijentaciju?.

Iz Uvoda

U knjizi čitamo

Je li promjena moguća?
O dva najčešća pogrešna shvaćanja: 1) „Homoseksualnost je genski uvjetovana“; 2) „Homoseksualnost se ne može promijeniti“
Naš odgovor kao kršćana
Složeni uzroci i koraci prema ozdravljenju
Utjecaj roditelja: temeljni razlog
Pravi pristup
Koraci prema ozdravljenju
Kako moliti za ozdravljenje homoseksualaca
O molitvenim posrednicima
Ozdravljenje po prijateljstvu
Priča izliječenog homoseksualca
Dodatak – Mogu li lezbijke također promijeniti svoju spolnu orijentaciju?

[1] Ugledan svećenik vlč. Donald Cozzens posvećuje jedno poglavlje svoje knjige The Changing Face of the Priesthood („The Liturgical Press“, Collegeville, Minnesota, 2000.) toj problematici i govori o veliku porastu homoseksualnih sklonosti među svećenicima i bogoslovima.

[2] U uporabi su dvije riječi kad se govori o homoseksualnoj osobi, ovisno o tipu organizacije o kojoj se radi: riječ homoseksualac i riječ gej. Organizacije koje vjeruju u mogućnost promjene koriste riječ homoseksualac, dok različiti lobiji koji „prihvaćaju“ svoju spolnost onakvom kakva jest koriste pojam gej.

[3] Pismo Shawna Zellera uredniku, Commonweal, 8. rujna 2000., 45.