Foto: Shutterstock

Drevni su Grci vjerovali u svijet oniričkog Hada i u elizejska polja koja su nastanjivale duše dobrih ljudi. Ondje su svi, kao u kakvoj eshatološkoj čekaonici, iščekivali ipak do kraja nerazjašnjenju sudbinu. Židovi Starog zavjeta vjerovali su u uskrsnuće na kraju povijesti.

Kršćani su, s druge strane, od početka gajili uvjerenje da, nakon što umremo, odmah, bez čekanja, stupamo u vezu s Ocem i Sinom u Duhu njihova vječnog života, što pojašnjavaju riječi iz Poslanice sv. Pavla: „Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.“ (2 Kor 5, 1)

Kako će to izgledati na nebu?

Što ćemo ondje biti? Sjene? Duše? Dio sebe samih? Hoćemo li si sličiti? Hoćemo li zadržati svoj spol? A ako je tako, zašto Isus govori da se ondje nećemo ni ženiti ni udavati? Počnimo od toga da se već sada, na zemlji, naš izgled tijekom godina toliko promijeni da nas ljudi koji nas nisu vidjeli desetak godina teškom mukom prepoznaju ili nas uopće ne prepoznaju, premda smo ostali isti ljudi. Isti i toliko različiti! Nijedan gram materije nije u nama isti kao i onaj otprije deset godina.

Ponekad usto i toliko radikalno promijenimo svoje poglede i uvjerenja da sami sebe ne prepoznajemo u svojim revolucionarnim mentalnim preobrazbama. Neprestano u nama „nešto umire i nešto uskrsava“, kao potpuno nova snaga, jednako na materijalnoj, kako i na duhovnoj razini. Stoga ne zamišljam da će uskrsnuće biti samo oživljavanje grobova. Ta mi zamisao izgleda grotesknom i naivnom. U tom bi slučaju bila riječ samo o ponovnom oživljavanju starih trupala, a ne o uskrsnuću do neke nove razine postojanja.

Život u Kristu

Smrt i uskrsnuće u Bibliji se prije pojavljuju kao dramatičan, ali ujedno i konačan prijelaz k nepovratnoj promjeni, k snazi života koji je Bog posve žrtvovao u Kristu. U nama neprestano nešto umire i neprestano se nešto iznova rađa, počevši od najmanjeg atoma, sve do značajne misli.

Smrt dakle predstavlja posljednje umiranje i posljednje uskrsnuće, stoga imamo pravo nadati se da se nakon smrti nećemo dosađivati, bludeći po kakvim vlažnim i mračnim labirintima Hada, ne znajući što bismo sa sobom. Možemo vjerovati da ćemo se odmah susresti s iznimnim životom u Kristu, što nazivamo uskrsnućem.

„Prihvaćajući ovozemaljski život i istodobno se lišavajući nade u vječni život, u uskrsnuće, podsjećali bismo na sijača koji baca sjeme u zemlju ne vjerujući da će u proljeće izrasti i zazelenjeti se od života. To je apsurdno!“ (Faustyna Błaszczak)

Iz knjige „Valovi milosti“ autorâ Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Priredio: L. M.