Razmišljamo o evanđelju

11. VELJAČE: TA LJUBAV LIJEČI I PODIŽE, OZDRAVLJA VEZE I DONOSE

fra Tomislav Pervan: Isus nije probleme rješavao novcem, karitasom… On je čovjeku najprije pružio svoju ljubav – ona liječi i podiže! Isus kaže svojim učenicima: Svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar…

fra Tomislav Pervan: Isus nije probleme rješavao novcem, karitasom… On je čovjeku najprije pružio svoju ljubav – ona liječi i podiže!

I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. (Mk 1,40-45)


Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao se držati na razmaku dobačaja kamena od ljudi ili bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kakvu naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: „Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo ovaj prizor u svoj njegovoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Ono što nevoljnik očekuje, to mu se i događa

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: „Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao izgovarati takve riječi, činiti znakove, davati takve naputke, ako Bog nije s njime. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj.”

Isus kratko odgovara: „Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući prema njemu svoju ruku. Prema Zakonu tom se gestom i sam Isus onečistio jer je dotaknuo nečista čovjeka. Sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, on ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.

Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i suradnje s okupacijskom silom. Možda se nevoljni Zakej i pokušavao osloboditi svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Isusovim dolaskom u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

Što možemo zaključiti iz Isusovih postupaka?

Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa je bitna u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze. Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije sagnuo, dodirnuo ovoga bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije navratio u Zakeja. Sukladno židovskom Zakonu sasvim normalan postupak jest stav prijezira prema tim pojedincima. Međutim, u dušama tih ljudi svijet bi se i nadalje samo još više urušio, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, život bi im bio propast. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi. U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nevažan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: „Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već se svatko treba ponovno uključiti u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitasom. Treba uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka

Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli? Sve su to opravdana i legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitasom, materijalnim zbrinjavanjem. Treba uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz osame i životarenja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: „Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudim: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti. Ti, čovječe, pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić, ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se nosa i premješta s mjesta na mjesto, već si osoba kao i mi. Ti se moraš uosoviti na svoje noge, moraš koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga k zemlji. Stvoren si da gledaš prema nebesima (pa to zapravo i znači grčki izraz za čovjeka, ‘ho anthropos – onaj koji gleda gore, prema nebesima’). Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovome kratkom životu?

Izvor: Medjugorje.hr

Autor: fra Tomislav Pervan

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh