Foto: Shutterstock
Evo što na ispovijedi ne smijemo raditi.
1) „Nisam ništa zgriješio”(?!)
Ispovijed nikada ne smije započeti riječima: „Nisam ništa zgriješio”. Onaj tko tim riječima započinje ispovijed u tom je trenutku na krivom mjestu iz dva razloga: ili zaista nema grijeha te mu ispovijed u tom slučaju nije niti potrebna, ili nije promislio o svojim grijesima od prošle valjane ispovijedi te se nije pripremio za ovaj sakrament te postoji opravdana bojazan da pokornik zbog svoje nemarnosti i nebrige neće nabrojati sve grijehe, a onda je ta ispovijed u svojoj biti nevaljana. Istina je da osoba može zaboraviti pojedine grijehe i to ni u kojem slučaju ne utječe na valjanost ispovijedi, ali ako se osoba ne pripremi za ispovijed, onda taj zaborav grijeha treba pripisati lijenosti ili površnosti osobe prilikom samog pripremanja za ispovijed i takav „zaborav” nema opravdanog razloga.
2) „Pitajte me” (?!)
Nadalje, ispovijed nikada ne smijemo započeti riječima upućenima svećeniku: „Pitajte me”. Potrebno je znati da uloga svećenika u sakramentu pokore i pomirenja nije da ispituje pokornika, nego prvenstveno da ga sasluša. Naravno da će se svećenik uključiti i po potrebi postaviti pojedina pitanja i zatražiti možda nekakva pojašnjenja i sl., ali samo ako procijeni da je to potrebno. Onaj tko pristupa ispovijedi na taj način da očekuje da ga svećenik ispituje, to čini ponajviše iz dva razloga. Prvo, jer se nije pripremio za ispovijed pa ne zna što bi rekao ili, drugo, ne želi sâm ispovjediti grijehe pa se nada da ga svećenik o nekim grijesima neće upitati i da će ih na taj način moći prešutjeti. Oba slučaja su pogrešna i to treba uvijek izbjegavati.
3) Ispovijed nije duhovni razgovor sa svećenikom!
Treće što se ne smije na ispovijedi raditi jest taj sakrament pretvarati u duhovni razgovor sa svećenikom. Ispovijed nije duhovni razgovor između pokornika i svećenika. Duhovni razgovor ima svoj smisao i potreban je vjernicima, ali ispovijed nema svrhu duhovnog razgovora. Zašto? Ponajprije, duhovni razgovor se svede na razgovor o nekom problemu iz svakodnevnog života. U njemu se opisuju događaji i problemi iz života i tražimo od svećenika savjet i po potrebi i pomoć. Kada se dogodi da ispovijed postane duhovni razgovor, velika je opasnost da se onda cijeli razgovor i taj sakrament usredotoči samo na taj problem, dok se teški grijesi koji su nabrojani mogu činiti nevažnima, a i sama osoba zna reći da njoj sada ti grijesi nisu bitni, nego problem o kojem želi razgovarati. Na ovaj se način gubi pravi smisao sakramenta ispovijedi. Ako osoba ima potrebu za razgovorom sa svećenikom, ona se treba s njim dogovoriti za termin i tada mu iznijeti svoje probleme ili već ono što želi s njim podijeliti. Ispovijed je prvenstveno tu da bismo se pomirili s Bogom, Crkvom i ljudima po sakramentalnom oproštenju koje nam svećenik udjeljuje. Naravno da se smije reći i nešto više od samoga grijeha, ali samo ako će to bolje pojasniti situaciju zbog koje je neki grijeh učinjen i sl., ali nije dobro ispovijed pretvarati u duhovni razgovor sa svećenikom, jer ispovijed nema tu svrhu.
4) Na ispovijedi se ne ispovijedaju tuđi grijesi
Četvrto na što treba paziti i ne smije se u ispovijedi raditi jest ispovijedati tuđe grijehe. Nerijetko se dogodi da pokornik u ispovijedi nabraja tuđe grijehe. To treba izbjegavati zbog toga što svećenik ne može udijeliti sakramentalno odrješenje drugim osobama u toj ispovijedi. U ispovijedi je potrebno probuditi kajanje za vlastite učinjene grijehe ili propuste, te za sudjelovanje ili nagovaranje drugih na grijeh. Tuđi grijesi ne mogu biti materija za sakramentalno odrješenje niti svećenik može udijeliti oproštenje za grijehe osoba koje su preminule. Odrješenje ima svoj učinak samo na osobu koja se pred njim u tom trenutku ispovijeda.
5) Nemoj ispovijedati već valjano ispovjeđene grijehe!
Peto što ne smijemo raditi na ispovijedi jest ispovijedati već ranije valjano ispovjeđene grijehe koje kasnije nismo ponovili. Kada u valjanoj ispovijedi dobijemo sakramentalno odrješenje te ispunimo zadanu pokoru, naši se grijesi pred Bogom brišu. Jednom ispovjeđeni grijeh koji je Bog oprostio, ako ga kasnije nismo ponovili, ne treba spominjati. Poznato je da se u pokornicima zna dugo vremena nakon ispovijedi u kojoj su ispovjedili težak grijeh zadržati osjećaj krivnje. U biti se radi o tome da osoba sama sebi ne može oprostiti neki teži grijeh. Obično se tu radi o ranije počinjenom pobačaju ili nekim drugim težim grijesima koji osobu obilježe za cijeli život. Kada osoba i dugo vremena nakon ispovijedi osjeća krivnju ili grižnju savjesti zbog ranije učinjenog i ispovjeđenog grijeha, ona treba potražiti stručnu duhovnu ili psihološku pomoć. Svećenik i/ili psiholog mogu kroz razgovor toj osobi ublažiti osjećaj krivnje i osposobiti je da dalje u život ide bez tog teškog tereta. Da ispovijed u takvim slučajevima ne pomaže svjedoči i činjenica kako te osobe na svakoj ispovijedi kroz suze ispovijedaju taj teški grijeh, a krivnja i dalje ostaje. To se stanje zna protegnuti i dugo godina nakon počinjenja i spoznaje težine dotičnog grijeha. Dakle, jednom ispovjeđen grijeh u valjanoj ispovijedi, ako ga kasnije nismo ponovili, ne treba više ispovijedati. Božje je milosrđe veće od svih naših grijeha i nikada to njegovo milosrđe ne treba dovoditi u pitanje ili u njega sumnjati.
6) Tko je poslije mene na redu za ispovijed(?!)
Šesto što nikada ne smijemo na ispovijedi raditi jest svećenika „upućivati” tko je onaj tko iza nas dolazi na ispovijed. Obično se u tim slučajevima radi o članovima obitelji za čije probleme i grijehe znamo, pa želimo svećenika uputiti što mu je činiti ili pak što pokornika treba pitati jer pokornik sâm možda neće to spomenuti ili će se stidjeti reći ili nešto slično. Naravno da nijedan razborit svećenik neće postupati po takvim uputama i da neće postavljati pitanja pokorniku prema uputama koje je dobio od njegovih roditelja, rodbine, supružnika i sl. Radeći tako, ulazimo u odnos pokornika i ispovjednika koji je jedinstven i osim Boga, u taj se odnos nitko ne smije niti miješati niti ulaziti. Ne trebaju svećeniku dodatne upute niti se smijemo na taj način postavljati i miješati. Radije se pomolimo za tog pokornika i preporučimo ga Božjem milosrđu da dotakne njegovo srce i da se otvori svećeniku, nego da svećenika nagovaramo na nešto na što ni u kojem slučaju nemamo pravo, ma koliko bili zabrinuti za onoga tko na ispovijed dolazi iza nas.
Nekoliko korisnih uputa za ispovijed
Na ispovijed se ponajprije dolazi svjestan svoje vlastite grešnosti. Istina je da i drugi ljudi griješe, ali to nam ne može biti izgovor za činjenicu da smo i mi sami počinili grijehe. Samo onaj tko je svjestan da je grešan, ima prostora za popravak. Oni koji su, po vlastitom sudu, „bezgrešni”, onda ne bi više ništa mogli napraviti u svom duhovnom rastu. Međutim, poznato je da su svi ljudi, osim Isusa Krista i Blažene Djevice Marije, grešni i potrebni oproštenja. Priznati svoju grešnost znači otvoriti prostor Božjem milosrđu da uđe u nas i donese svoje obilate plodove mira, ljubavi i pomirenja s Bogom.
Ozbiljan vjernik ne priča o onome što je čuo na ispovijedi
Na ispovijedi treba biti svjestan da se tu radi o svetom činu koji u sebi nužno uključuje tajnost. Naime, svećenik je obvezatan i pod cijenu vlastitog života čuvati ispovjednu tajnu i nikada si ne bismo smjeli dopustiti da svećenika ispitujemo o grijesima koje je ranije čuo od, npr. članova naše obitelji ili sl. Ispitivati na taj način svećenika znači dovoditi ga u opasnost da možda i nehotice prekrši ispovjednu tajnu i na taj način odmah upadne u crkvenu kaznu. Potrebno je uvijek poštivati tajnost i svetost sakramenta pokore i pomirenja. Kada se radi o tajnosti, onda se pokorniku ne preporuča da nakon ispovijedi priča o svojoj vlastitoj ispovijedi, da odaje naloženu pokoru ili sl. Čineći to, sâm pokornik profanira svetost sakramenta, koji treba uvijek biti tajna. Riječi koje svećenik kaže pokorniku, trebaju mu se urezati u srce i on treba po njima pokušati živjeti. Naravno da pokorniku nitko ne može zabraniti da kasnije priča o svojoj ispovijedi, da prepričava što mu je svećenik rekao, koju je pokoru dobio i sl., ali to ozbiljan vjernik i onaj koji shvaća što sakrament pokore i pomirenja znači i što se u njemu događa, nikada neće činiti. Radije će se zamisliti nad svojim grijesima i sve učiniti da više ne griješi.
Nemojmo sumnjati u oproštenje
U svetoj ispovijedi trebamo biti spremni otvorena srca primiti Božje oproštenje koje po svećenikovim riječima udjeljuje sâm Bog. Ako nam svećenik, nakon što smo se valjano ispovjedili, udijeli pokoru i sakramentalno odrješenje, onda to znači da su nam grijesi po Božjem milosrđu oprošteni. Nemojmo sumnjati u to oproštenje izgovaranjem riječi: ‘ne znam može li meni Bog to oprostiti’, ‘nisam dostojan Božjeg oproštenja’ i sl. Bog nije kao mi ljudi. Njegova je ljubav bezuvjetna i sveobuhvatna. Naše je oproštenje djelomično, nesavršeno, često i iz koristoljublja i sl., ali Božja ljubav i oproštenje nisu takvi. Pustimo Bogu da nam udijeli svoju ljubav i oproštenje po riječima svećenika i radosni ga primimo i upravo zbog te neizmjerne Božje ljubavi odlučimo da ćemo se svim snagama truditi i boriti da više ne sagriješimo.
Čim počinimo teški grijeh, trebamo poći na ispovijed
Sakramentu ispovijedi trebamo pristupiti čim počinimo teški grijeh. Naime, počinjenjem teškog grijeha odvajamo se od Boga i od njegova milosrđa. Ta je veza prekinuta dokle god se iskreno ne pokajemo i valjano ne ispovjedimo. Nakon što smo učinili teški grijeh, sami više ne možemo popraviti taj odnos. Potrebna nam je ispovijed. Dok za male grijehe oproštenje dobivamo već na početku svake svete mise, za teške grijehe postoji drugi put kojim nam je poći, a to je sakrament pokore i pomirenja. Dok smo u teškom grijehu, ne možemo pristupiti ni svetoj pričesti. Zato je potrebno što prije potražiti svećenika i pred njim se ispovjediti kako bismo obnovili povezanost s Bogom i ponovno bili u Božjem milosrđu.
Ispovijed je plodonosan i oslobađajući susret sa živim Gospodinom
Na koncu možemo reći kako je ispovijed doista plodonosan i oslobađajući susret sa živim Gospodinom po svećenikovu sakramentalnom odrješenju kojim nas oslobađa od robovanja grijehu i osnažuje nas da još hrabrije idemo kroz život zajedno s Gospodinom. Ispovijed je iznimno važan sakrament i potrebno mu se je trajno vraćati. Važno je to činiti na ispravan način i dostojanstveno kako bi taj sakrament donio svoje plodove. Nemojmo se duhovno zapustiti i nemojmo zanemariti svetu ispovijed. Za nas katolike to je jedini redoviti put pomirenja s Bogom. Rastimo u vjeri i iz dana u dan se trudimo sve više biti bliže Bogu. Ispovijed nam je na tom putu od iznimne pomoći. Prihvatimo taj put i spremno njime hodimo do konačnog susreta s Bogom u nebu.
Autor: fra Ivan Macut
