Foto: Shutterstock

Teško dolazimo do istinske ljubavi

Suvremeni svijet pun je govora o ljubavi. Gotovo pa na svakom koraku nailazimo na pozive ili na govor o ljubavi. Riječ ljubav spominje se do te mjere da je čak izgubila svoj prvotni smisao. Istina je da je teško shvatiti što bi bila prava i čista ljubav, ljubav u čijoj se pozadini ne nalazi usmjerenost na vlastito dobro, nego joj je razlog upravo netko drugi. Uz to, imamo i iskustvo mnogobrojnih razočaranja u ljubav. Mnogo smo se puta našli u situaciji da smo na ovaj ili onaj način bili iskorišteni. Upravo zbog toga i jest teško povjerovati u ljubav koja je čista, bez interesa i usmjerena samo na drugoga. Razmišljajući o ovoj itekako važnoj i egzistencijalnoj temi, u pomoć nam dolazi evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja. On nam itekako može pomoći da kao Kristovi učenici ponajprije vidimo kako je sâm naš Gospodin Isus – Sin Božji ‒ govorio o ljubavi, a onda i na koji način tu ljubav treba primijeniti u našem svakodnevnom životnom okruženju.

Što o tome kaže Isus Krist?

„A kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita Isusa: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’A Isus mu reče: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci’. (Mt 22, 34-40)

Evanđeoski odlomak očito govori o dvije zapovijedi ljubavi. Njih nam je ostavio Gospodin Isus Krist. Te dvije zapovijedi vrlo jednostavno kažu: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Siguran sam da smo već toliko puta o njima slušali ili se na njih pozivali da smatramo kako nam više o tome nitko ništa novoga ne može niti reći. S jedne strane, te su zapovijedi jednostavne i jasne, a s druge strane, priznat ćemo, itekako imamo poteškoća s njihovim ispravnim i shvaćanjem, a onda posljedično i s provođenjem u svakodnevnom životu i njegovim okolnostima.

Odmah na početku razmišljanja o ovim Isusovim riječima potrebno je imati na umu pozadinu izgovaranja ovih zapovijedi. Njihova pozadina jest iskušavanje Isusa. Naime, farizeji i zakonoznanci iskušavaju Isusa. Cilj im je uhvatiti ga u zamku kako bi ga optužili pred narodom: U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’ Odmah u oči upada činjenica da Isusovi protivnici nisu bili iskreni, te su ga htjeli prevariti. Na njihovu žalost, i ovoga su se puta itekako prevarili. Isus je svojim odgovorom ne samo oduzeo argumente kojima bi ga mogli kasnije optužiti nego je iskoristio prigodu i sve prisutne poučio iznimno važnoj zapovijedi: ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku.

Što ove Isusove riječi znače za nas danas?

Razmišljati o Isusovim riječima i njegovoj pobjedi u odnosu na farizeje i saduceje, iznimno je važno, ali istovremeno i nedostatno ukoliko se i sami ne zapitamo što te Isusove riječi znače za nas danas i što iz njih možemo konkretno naučiti.

Ono što mi se čini iznimno važnim jest naučiti kako gledati druge ljude. Istina, skloni smo druge prosuđivati na osnovu onoga što imaju, kakav automobil voze, posjeduju li vlastitu kuću ili stan, idu li na luksuzne godišnje odmore i slično. Da bismo mogli druge gledati ispravno, potrebno je poći od prve zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Mnogim kršćanima, Bog, nažalost, nije na prvom mjestu u životu. To se vidi i iz ponašanja i iz neodlazaka na nedjeljnu svetu misu itd. Mnogo je primjera u kojima se vidi da nekom Bog nije na prvom mjestu. Ukoliko postoji nešto što u našem životu gura Boga na neko drugo mjesto, to je potrebno odmah izbaciti ili barem tome dati primjereno mjesto. Ništa i nitko ne smije u mom životu biti na prvom mjestu. To mjesto pripada jedino Bogu.

Druga zapovijed koju Isus izgovara govori o ljubavi prema bližnjima: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ovdje je potrebno biti pozoran i ne upasti u zamku. Naime, Isus ne govori da je dovoljno drugoga ljubiti bilo kakvom ljubavlju. Ne. Isus govori da je drugoga potrebno ljubiti kao samoga sebe. Ovo itekako čini razliku u načinu shvaćanja ovih Isusovih riječi. Zna se dogoditi da se opravdavamo kako s nekim ne razgovaramo ili da nekoga ne želimo blizu sebe, ali da mu ne želimo nikakvo zlo: „Samo neka je daleko od mene”. Taj stav i razmišljanje nemaju nikakve veze s evanđeljem i ne mogu pronaći opravdanje u ovoj Isusovoj zapovijedi ljubavi. Istina, nije to lagano, ali Isus nikada nije rekao da biti kršćanin znači živjeti mirnim životom. Ići za Isusom itekako od nas traži napor: i duhovni i tjelesni.

Ove dvije zapovijedi ljubavi nije moguće, i ne smije ih se razdvajati i promatrati kao dvije odvojene stvarnosti. Ne možemo ljubiti samo Boga, a istovremeno zanemariti brata čovjeka. Vrijedi i obrnuto. Ne može se istinski samo ljubiti čovjeka, a da se odbacuje Boga. U kršćanstvu ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku idu zajedno – ruku pod ruku. Razdvajati ih znači napustiti područje kršćanske vjere i prijeći u područje humanizma. Nemojmo se samozavaravati i misliti da do Boga možemo doći sami. U kršćanstvu se do Boga dolazi preko drugoga, tj., preciznije rečeno, zajedno s drugima. Kršćanstvo nije natjecanje u kojem je cilj biti prvi, a sve druge ostaviti iza svojih leđa. Ono je zajednička trka u kojoj mi je itekako stalo da i drugi napreduje, raste u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i da onda zajedno postignemo radost vječnoga života.

O ljubavi sve ovisi jer Bog je ljubav

Na koncu Isus još nadodaje: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Ove su zapovijedi toliko važne da bez njihova življenja nije moguće biti istinski vjernik. O ispravnom ili neispravnom izvršavanju ovih zapovijedi ovisi kakav sam ja to vjernik; koliko sam uistinu duboko ušao u vjeru ili sam ostao samo na površini i tu se nekako snalazim. Isus od nas traži radikalni zaokret. Ne mlakost, nego žarku vjeru i spremnost za istinsko nasljedovanje. Naš pogled i naše srce uvijek trebaju biti usmjereni i prema Bogu i prema bližnjemu. Samo na taj način možemo biti sigurni da ispunjavamo zapovijedi Zakona i Proroka jer je i njima upravo ljubav temelj i izvor.

Koliko god nam se danas čini da svi govore o ljubavi, budimo svjesni da je to uglavnom ovozemaljska i prolazna ljubav. Prava ljubav – koja izvire iz samoga Boga, jer kako nas uči sveti Ivan: Bog je ljubav – nije prolazna i o njoj se nikada ne može dovoljno govoriti. Budući da je Bog ljubav, onda je i više nego jasno da upravo o ljubavi sve ovisi. Sve što možemo zamisliti zavisi o Bogu koji je ljubav. Potrebno se zato približiti takvom Bogu i napajati se na tom nepresušnom izvoru ljubavi kako bismo onda i mi mogli biti ‘posrednici’ i širitelji te Božje ljubavi koja želi zagrliti i prekriti cijeli svijet. Isus nam je svojim primjerom pokazao što znači ljubiti Boga i bližnjega, a vrhunac te ljubavi pokazao je i ostvario na križu. Sâm je jednom prigodom rekao: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje (Iv 15,13). Neka nas njegov primjer potakne da i mi u svom životu nastojimo, istina na nesavršen način, ostvariti ono što je on učinio jednom i na najsavršeniji mogući način.

Autor: fra Ivan Macut