Foto: Shutterstock 

Liječnicima i psihijatrima također bi bilo dobro pročitati ovu knjigu. Mogli bi misliti da su slučajevi kojima se bavimo mi egzorcisti svi slučajevi sa psihičkom i psihijatrijskom patologijom. I odluče li se pročitati ovu knjigu, susrest će se, među brojnim slučajevima, i sa Sarinim slučajem koji bi ih trebao potaknuti na razmišljanje:

…brojni pregledi, pa čak i hospitalizacije u ustanovama za mentalne poremećaje. Sve je bilo beskorisno

„Još kao mala oko sebe je osjećala nazočnost nekih pojava čije podrijetlo nije znala, a kojima su se pridruživali jedan ili više glasova koje je kontinuirano i opsesivno čula u glavi. Sama je proživljavala te smetnje, sve dok jedne večeri, kad je imala već četrnaest godina, očajna zbog lošeg spavanja i slabog apetita, nije sve odlučila ispričati roditeljima. Od tad su, više od petnaest godina, uslijedili brojni liječnički pregledi, pregledi kod dijetologa, psihologa, psihijatara. Zatim brojni pregledi, pa čak i hospitalizacije u ustanovama za mentalne poremećaje. Sve je bilo beskorisno. U dobi od trideset godina susrećemo je kod egzorcista koji je godinu i sedam mjeseci, kroz periodične susrete, nad njom provodio egzorcističku terapiju.

Zatim je ta nova osobnost, koja se uvijek pojavljivala u njoj tijekom prethodnih egzorcizama, ljutitim, molećivim i oholim glasom pitala egzorcista kamo će je poslati…

Tijekom egzorcizama pokazivala je nelagodu, pogled joj je bio prkosan, ponekad pun straha, ponekad gnjevan već pri samom pogledu na svete slike i raspelo ili čak samog egzorcista. Tijekom egzorcističkih molitava grčila se, pokušavala ozlijediti samu sebe, urlala i lajala, vrijeđala egzorcista, prijetila nasilnim radnjama. U posljednjem egzorcizmu jako je vikala, plakala i iskazivala veliki bijes. Zatim je ta nova osobnost, koja se uvijek pojavljivala u njoj tijekom prethodnih egzorcizama, ljutitim, molećivim i oholim glasom pitala egzorcista kamo će je poslati te ukazala na pustinju kao svoje sjedište i zmiju kao svoj dom. Otišla je vičući iz sveg glasa i ljutito se žaleći. Od tad su u potpunosti i zauvijek nestale sve Sarine smetnje. Egzorcist ju je sreo nakon otprilike četiri mjeseca i gotovo je više nije prepoznao: predivnu nasmijanu djevojku u izvrsnu stanju. Trideset su je godina smatrali psihički bolesnom osobom. Je li to zaista bilo tako ili se ipak radilo o nečem drugom?“

krivila je Boga da je nije zaštitio

U ovoj knjizi nalazimo i Terezin slučaj:

„Tereza je početkom 2000-ih godina počela osjećati različite smetnje: čula je glasove koji su joj govorili da ne ide više u crkvu, stalno je bila nervozna, imala je promjene raspoloženja. Ukazivao joj se jako lijep i vrlo elegantan muškarac. Rekao joj je da se zove Asmodej i milovao ju je, čak i kad je bila u crkvi. Tad je, neobjašnjivo, počela osjećati seksualnu privlačnost prema djeci i muškarcima posvećenima Gospodinu, kao i snažnu odbojnost prema suprugu. Nakon toga počele su joj se pojavljivati ogrebotine na grlu, dojkama, trbuhu i naposljetku okrenuti i krvareći križevi na raznim dijelovima tijela. Žena, koja je redovito išla na misu, osjećala je neku vanjsku snagu koja ju je u trenutku pričesti tjerala da ide prema svećeniku. U tom je trenutku padala u trans: uzimala je posvećenu hostiju koja joj je u ustima izazivala razne opekline, a zatim bi je ispljunula ispred crkve.

Pred kraj egzorcizma, izlazeći iz transa i zagledana u jedan dio sobe, Tereza je s nekim počela tiho razgovarati…

Sve do 2000. godine krivila je Boga da je nije zaštitio kad je kao djevojčica, tijekom dvije godine, bila seksualno zlostavljana. I zbog toga se udaljila od vjerske prakse. No tad je ponovno počela moliti i odlaziti u župu, ali upravo su tada počele njezine nevolje. Bila je egzorcizirana u razdoblju od dvije godine, u više od pedeset seansi. Posljednji egzorcizam učinjen je 7. travnja, nekoliko dana nakon smrti Ivana Pavla II. i dan uoči njegova svečanog ispraćaja na Trgu sv. Petra. Egzorcist je više puta prije početka egzorcizma zazvao zagovor poljskog pape kako bi od Gospodina izmolio konačno Terezino oslobođenje. Pred kraj egzorcizma, izlazeći iz transa i zagledana u jedan dio sobe, Tereza je s nekim počela tiho razgovarati. Zatim je iznenada ustala i rekla da je oslobođena i da joj je tu lijepu vijest priopćio upravo Karol Wojtyła. Žena je rekla da je u onom kutu sobe vidjela upravo njega, Ivana Pavla II., nasmijanog, odjevenog u bijelo, koji ju je zamolio da zajedno mole kako bi se mogla osloboditi demona. Ostali su neko vrijeme u molitvi sve dok joj poljski papa nije prišao i položio joj ruke na glavu. Nakon toga se, i nadalje nasmijan, udaljio. Od tad su sve njezine smetnje u potpunosti nestale.“

Nemoguće je da osoba ozdravi bez ova dva sredstva?

Sad zajedno promislimo. Liječnici i psihijatri jako dobro znaju da će svaka osoba s psihičkom ili psihijatrijskom patologijom moći ozdraviti samo bude li podvrgnuta farmakološkom ili psihoterapijskom tretmanu. Nemoguće je da osoba ozdravi bez ova dva sredstva. Sad Sara i Tereza, kao i mnoge druge osobe, koje su se poput njih obratile nama egzorcistima i koje su se egzorcističkom terapijom izliječile, nisu bile podvrgnute ni farmakološkom ni psihoterapijskom tretmanu. No u međuvremenu su izliječene. Kako to objasniti?

Zasigurno ne placebo-efektom jer se njihovo ozdravljenje dogodilo tek nakon molitve više puta mjesečno, u razdoblju dužem od godine dana. Placebo-efekt dogodio bi se puno ranije, točnije, na početku egzorcističke terapije kad su subjekti psihološki mogli biti predisponirani za placebo-efekt.

…za „određene patologije, prema njihovom mišljenju psihičkog ili psihijatrijskog podrijetla“ ne zna se kako i zašto definitivno nestaju onom molitvom koju katolici nazivaju „egzorcizam“.

Crkva posjeduje objašnjenje za njihovo ozdravljenje i to u svjetlu „one vlasti nad svim demonima“ koju je dobila od svog Gospodina, kao i one Njegove zapovijedi da izgoni demone (usp. Mt 10, 8): te su osobe ozdravile jer je egzorcizmom udaljen đavao koji im je uzrokovao spomenute smetnje. Stoga su uklanjanjem uzroka, posljedično, prestale i smetnje.

Preduvjet za suradnju

Time ne tvrdim da liječnici i psihijatri koji nisu vjernici moraju priznati postojanje đavla i mogućnost đavolskih opsjednuća. Takvo je priznanje moguće samo ako netko ima vjere. Međutim, u svojoj bi intelektualnoj iskrenosti morali barem moći reći da se za „određene patologije, prema njihovom mišljenju psihičkog ili psihijatrijskog podrijetla“ ne zna kako i zašto definitivno nestaju onom molitvom koju katolici nazivaju „egzorcizam“.

Ova bi suradnja bila dragocjena usluga za čovjeka koji pati, nadilazeći osobna uvjerenja i interpretacije

To bi priznanje moglo biti preduvjet za suradnju između liječnika i egzorcista. S jedne strane, egzorcisti bi liječnicima i psihijatrima slali one osobe koje im se obraćaju za egzorcizam, ali za koje su na temelju svog razlučivanja procijenili da je riječ o patologiji, a ne duhovnim problemima demonske naravi.

S druge strane, liječnici i psihijatri slali bi nama egzorcistima na našu prosudbu one osobe koje bi, obraćajući im se, imale čudnu simptomatologiju koja se ne pojavljuje u njihovoj medicinskoj literaturi ili pak kad bi se provodili tretmani koji obično vode do izlječenja, ali u tim slučajevima ne bi došlo ni do kakvog poboljšanja, već bi se, naprotiv, stanje pacijenta pogoršalo. Ova bi suradnja bila dragocjena usluga za čovjeka koji pati, nadilazeći osobna uvjerenja i interpretacije.

Iz knjige „Moje ime je Sotona“ autorâ Fabija Marchesea Ragona . Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Ako Vam se svidio ovaj članak, podržite nas donacijom! Jednostavno je – samo skenirate kod.

Želim donirati 1 euro:

Želim donirati 2 eura:

Na taj način omogućujete nam da nastavimo s radom.

Hvala!

❤️

Za Book.hr priredio L. M.