Intervju

RAZGOVOR S MARIJANOM GUBINOM

Bivši logoraš: „Bili smo izloženi najtežim oblicima nasilja, ali unatoč svemu odlučio sam oprostiti” Kao desetogodišnjak Marijan (36) je sa svojom obitelji proveo 260 dana u srpskom koncentracijskom logoru, što je opisao u svojoj knjizi istoimena naziva. Bili su izloženi najtežim oblicima nasilja, najstarija je sestra Nena prošla kroz pravi pakao... Danas je Marijan aktivni mirotvorac i humanitarac, kojemu je glavna poruka oprost

EKSKLUZIVNO Marijan Gubina: Bili smo izloženi najtežim oblicima nasilja, ali sam unatoč svemu odlučio oprostiti

Book: Gospodine Marijane, danas ste u društvu prepoznati kao humanitarac i mirotvorac, no Vi u pozadini nosite tešku, ratom obojanu prošlost. Jeste li ikada pomislili, posebice kada je bilo najteže, da bi Vaš život mogao otići u tom smjeru?


Marijan: Unatoč tome što sam od malih nogu odgajan kao vjernik iliti tako da činim dobro drugima, nije mi nikad palo na pamet da ću cijeli svoj život posvetiti općem dobru kroz razvoj kulture mira i rješavanje društveno-socijalnih problema.

Book: Svoja ste sjećanja ukoričili u autobiografski roman „260 dana”, na osnovu kojega je napravljena dramatizacija kazališne predstave. Kako se je u Vama rodila ideja da napišete knjigu o onome što ste Vi i Vaša obitelj proživjeli u ratu? Što i tko Vam je sve davao snagu da ju dovršite?

Marijan: Iako sam od škole imao čitanku umjesto diplome, napisao sam autobiografski roman „260 dana”, koji je u posljednjih šest godina „top” roman u RH a uz to je preveden na 15 jezika. Zatim, napravljen je projekt „260 dana”, koji čine: roman, kazališna predstava, igrani film visoke produkcije; program Mirotvorac i niz drugih programa i aktivnosti. To svim čitateljima može služiti kao primjer da se može sve. Mnogo je razloga koji su me navodili da svoje bolno iskustvo pretočim na papir, no jedan od glavnih je prikaz dijela novije hrvatske povijesti – domovinskog obrambenog rata. O kalvariji hrvatskog naroda u domovinskom obrambenom ratu trebaju znati i budući naraštaji, ali i ljudi diljem svijeta, s ciljem da ih se potakne na razmišljanje i djelovanje kako se nešto takvo ne bi nikome, nigdje i nikad ponovilo. Poticaj, okrjepu i snagu konstantno mi je davala moja obitelj i daje mi je i danas razumijevanjem moje životne misije i „punjenjem” ljubavi koju mi daju, no bitno je naglasiti da od samog početka čvrsto vjerujem da je roman kroz mene kao „alat” napisao sam dragi Bog. Mnogo je dokaza za to, no dovoljno je „samo” vjerovati. Ja sam vjernik koji se trudi živjeti život vjernika, molim se Bogu da budem alat u njegovim rukama i da me prenese kroz „pustinju” u trenucima kada ne mogu hodati.

Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam…

Book: Oni koji su pročitali Vaš roman znaju da ste izgubili oca i sestru, no Vaša je glavna poruka OPROST. Koliko je bilo teško suočiti se sa stvarnošću i oprostiti onima koji su vam nanijeli zlo? Koji je trenutak bio presudan u Vašoj odluci da oprostite?

Marijan: Da, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 000 nesrpskog stanovništva. Od toga je bilo više od 500 djece; najmlađe je imalo tri mjeseca. Moja šesteročlana obitelj i ja bili smo lišeni slobode 260 dana. Za to vrijeme smo bili izloženi najtežim oblicima nasilja dok je najstarija sestra Nena, tada dvadesetogodišnjakinja, provela 18 mjeseci pakla. Koliko je teško oprostiti, teško je ‘izmjeriti’, no da je to svima nama potrebno, potrebno je. Ja imam sreću da je Bog odlučio da ne moram nositi još i teret mržnje na svojim leđima; nagradio me je slobodom ispunivši me ljubavlju, no ujedno me je očito i zadužio da svjedočim žrtvu kao nagradu, da budem primjer i poticaj za dobro. Prošao sam mnogo faza u svom životu i svaka je sa sobom nosila određeno duhovno i mentalno sazrijevanje. Značajna promjena dogodila se je 2002., kada sam dao i dobio ljubav (sadašnju suprugu Martu), te 2011., kada je u naš život došao prvi anđeo, kći Anastazija.

Book: Što biste savjetovali onima koji ne mogu oprostiti povrede i nepravde koje im je netko nanio?

Marijan: Iz vašeg pitanja prije svega iskaču riječi „ne mogu”. Ne postoji nemoguće, postoji samo teško, teže i još teže, a ključno je pitanje za svakoga: Što želiš sebi i drugima, i koliko si voljan ustrajati u toj ideji/želji? Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam da svakako svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća a to se odnosi i na misli, i na djela i na propuste.

Zahvaljujući jednoj ‘formuli’ ja sam danas slobodan čovjek

Book: Kada ste bili u logoru, imali ste svega deset godina. U romanu ste detaljno opisali što ste sve morali raditi, i svatko bi prema tome očekivao da su Vam ostale teške posljedice za ostatak života. No, Vi ste danas suprug i otac, i želite imati veliku obitelj. Koja je vaša ‘tajna’? Kako ste uspjeli nadvladati sve traumatične događaje iz prošlosti?

Marijan: Istina je da su posljedice tu i da će ostati cijeli život. Nakon teških psihičkih oboljenja uspio sam zaliječiti bolest i nastaviti živjeti. Formula za ozdravljenje je rad na samome sebi (duhovno, mentalno, fizički), rad za opće dobro, rad za ekonomsku opstojnost; SLOBODA, sloboda u vremenu kada živimo kao dragovoljni robovi posebna je tema o kojoj možemo napisati mnogo stranica (moj naredni autobiografski roman nosi upravo takav naslov, „Sloboda”), no ističem ‘formulu’ za slobodu: VJERA+LJUBAV+RAD= SLOBODA. Ja sam danas zahvaljujući navedenoj formuli slobodan čovjek. Danas nema mnogo slobodnih.

Book: Razgovarate li sa svojom djecom o onome što ste proživjeli? Koje im vrijednosti i poruke želite prenijeti?

Marijan: Trenutno imaju 4,5 i 6,5 godina, pa to nije primjereno, no nestrpljivo čekam da narastu kako bismo zajedno odavali počast svim žrtvama rata. Životni san mi je naučiti ih da razmišljaju i da nauče odvojiti srce od mozga – emociju od razuma – te im kao roditelj biti primjer koji će slijediti.

Poruka mladima: „Život je težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš”

Book: Nakon rata ste, kao četrnaestogodišnjak, živjeli na ulici i suočili se s glađu, a nakon toga ste pobjegli u ‘radoholičarstvo’. Možete li nam malo opisati te trenutke svoga života? Što Vam je u toj cijeloj priči pomoglo pronaći smisao života? Nedostaje li današnjim mladima toga optimizma i čežnje za ‘višim’ ciljevima?

Marijan: Mladima, kao što je i meni, prije svega nedostaje LJUBAVI, pozitivni primjeri i VJERA, a s time dolazi i rad. U mom tragičnom životnom iskustvu i borbama između dobra i zla smisao života bio je i ostao život. Život slobodnog čovjeka koji prihvaća da je život težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš.

Moja je sestra rodila primjer dobra koje pobjeđuje zlo

Book: Jednom ste spomenuli da ste najteže proživjeli silovanje svoje starije sestre, koja je ostala trudna i rodila dijete. Danas njezin sin ima 25 godina i, kako kažete, odgojen je da nikoga ne mrzi. Je li Vaša sestra ikada dvojila treba li roditi? Što joj je dalo snagu da se odluči za život? Zagovornici pobačaja upravo za takve slučajeve tvrde da je ženino ‘pravo’ odlučiti ne roditi.

Marijan: Da, Nena je dvojila, odnosno svakodnevno je bila razapeta između dobra i zla, između odluke za život ili smrt i na kraju se je odlučila za život. Duh Sveti, koji je u njoj probudio želju za životom, osnažio ju je da se odluči za život. Rodila je primjer dobra koje pobjeđuje zlo. Njezin sin Hrvoje živ je primjer iliti potvrda da je žrtva nagrada, da je teret dar i da dobro pobjeđuje. Osobno nisam za pobačaj jer ga smatram ubojstvom. Ta životno aktualna tema je veoma ozbiljna i smatram da za nju uvijek treba više prostora za dijalog i promišljanje.

Book: U svom se humanitarnom radu susrećete i s mladima. U brojnim ste školama svjedočili i govorili o svojoj knjizi. Što Vas mladi najčešće pitaju? Kako reagiraju na Vaše svjedočanstvo?

Marijan: Stotine su predavanja iza mene kroz program Mirotvorac, u kojem kroz 45-minutno predavanje – unatoč tome što koristimo odlomke iz romana kao svojevrsni alat – ne razgovaramo o ratu, već o onome što rat donosi i o tome što činiti da se to nikada, nikome i nigdje ne bi ponovilo. Višegodišnjom analizom društva u svim slojevima i uzrastima ustanovio sam da je osnovni uzrok svih problema u društvu nedostatak ljubavi unutar obitelji, da svi ostali društveni problemi proizlaze iz tog osnovnog problema. Učenici sedmih i osmih razreda kao i srednjoškolci i studenti potvrđuju moje navode postavljajući si pitanje mogu li i oni preuzeti inicijativu u svojoj obitelji da bezuvjetno daju ljubav. Jedno od ključnih pitanja slušatelja jest je li čovjek ispred njih i njegova priča stvarnost ili fikcija, je li moguće da čovjek može preživjeti takvu (opisanu) sudbinu… Odgovor si „daju” sami i time meni potvrde da sam uspio u namjeri da ih potaknem na razmišljanje.

Nadam se da ću i Vas, dragi čitatelji, ovim obraćanjem potaknuti na razmišljanje. Nadam se da ćete svojim dijeljenjem ljubavi prekinuti pretvaranje društva u emotivne invalide.

Book: Želite li na kraju razgovora uputiti neku poruku našim čitateljima?

Marijan: ČINITE DOBRO KAKO BI VAM SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO.

O životu i djelovanju Marijana Gubine više možete pročitati OVDJE.

Iz romana „260 dana“

„Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. (…) Kao koleteralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposljetku nakon 6240 sati ponovo vidi svjetlo dana.“

„(…) Tup. Bio je to udarac u potiljak koji me oborio s nogu. Našao sam se na podu izbezumljen, ne znajući što me snašlo. No, zabrinula me pokidana vrećica i pomisao da sam nešto izgubio. Puzajući sam krenio dohvatiti sol, no brzi mrak pojavio se pred mojim očima. Bio je to snažan udarac nogom koji me prebacio na leđa. Utrnjeno lice prekrila je topla krv. Zaplakao sam, no to ih nije spriječilo da nastave s udarcima po mome tijelu. Mislio sam da ću umrijeti. Plakat nisam mogao. Ostao sam bez zraka. I, hvala Bogu, da su se umorili, da su stali. Osjetim cijelo tijelo kako bridi, peče, bol gotovo da ni ne osjetim od straha. Napokon sam skupio snage da se pomaknem, no svakim novim pokušajem izazivam strašnu bol u predijelu rebara. Podizanjem glave osjetim da mi se park vrti. Kroz magloviti pogled vidim dijelove vrećice i pokoju stvar iz nje. Četveronoške krećem skupljati stvari, sve dok me u jednom trenutku ne prekine udarac u stražnjicu, zbog kojeg sam nabio glavu u zemlju. Rasplakao sam se.“

„Digli su se i krenuli prema sestri, koja je tada imala dvadeset godina, a mi uz pojačani plač, tj. vrištanje, okačili smo se oko njenog tijela, ne bi li je zaštitili od zlih ljudi. Nažalost, bili su jači. Preko i između nas, dvojica su je primila za ruke i počela izvlačiti iz naših ruku. Sestra je bespomoćno zapomagala. Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da ponovo primi vojnika za leđa, no drugi repetira pištolj s namjerom da ju ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti, koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama, a i mi ostali smo živi.

I sad je vidim kako sa suzama na licu, uplašenog pogleda koji luta po prostoriji, jecavim glasom uz drhtanje čeljusti, uvjerava mene i sestre kako će sve biti u redu, kako će se brzo vratiti. Proživljavajući sada tu nemilu situaciju, shvaćam da  je slutila da će biti sve suprotno od onoga što nam je govorila. Unatoč tome što je pretpostavljala da će joj se dogoditi jako ružne stvari, unatoč tome što je pretpostavljala da se neće vratiti, kao što se nije vratio ni naš tata, ona je bila dovoljno jaka i odlučna da krene u pakao, samo da bi sačuvala nas. Ona je heroj…“

„Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim…

NEMOJTE NI VI!“

Razgovarala Gabriela Jurković; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 326
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh