Dvije lekcije koje moramo naučiti sazrijevajući „Tinejdžer pred sobom ima dvije osnovne zadaće prije no što postane združen s drugima. Prvo mora postati individualna osoba, osloboditi se od svega i svih koji su ga oblikovali – rodili ga, hranili, dali mu dom, odjeću, podučavali ga, disciplinirali i dali mu ljubav. Zatim se mora internalizirati, tj. usvojiti društvene norme, kao i norme ponašanja i doživljavanja.“

Foto: Shutterstock

Dvije su velike, međusobno proturječne, lekcije koje moramo naučiti sazrijevajući. Jedna je individuacija, a to znači odijeliti se od svih formativnih utjecaja i postati svoja osoba, individualna, odijeljena i različita od drugih. Druga je inkorporacija (uključenje) – postati združena (uključena) osoba, dio skupine, osjetljiva na želje i težnje drugih. Jedna od definicija sazrijevanja jest i naučiti razmišljati u okvirima „nas”, a ne samo „ja, mene i sebe”. Ove su dvije zadaće u žestokom sukobu – ali su ujedno i one kojima se bavimo tijekom tinejdžerskih godina.

Postati slobodan pojedinac

Kao tinejdžerima nam je možda bilo teško naći ravnotežu između slobode „biti svoji” i pripadnosti obitelji. Od trinaeste do petnaeste godine mama i tata su vas možda tretirali kao da vam je još uvijek deset godina i očekivali od vas da se držite obitelji i budete joj odani, dok je vas zanimalo nešto sasvim drugo. U osamnaestoj su fakultetske klike zahtijevale prilagodljivost baš kad ste vi tražili individualnost. Između devetnaeste i dvadeset prve godine, tek što ste postali svoja osoba, geni i tjelesni sokovi činili su svoje kako bi vas sjedinili s bračnim drugom – i učinili združenima. Postupak izmjenjivanja osamostaljenja i inkorporacije jako je važan jer bez osamostaljenja ne možemo postati dio skupine u pravom smislu riječi. Dogodi se da, ili izbjegavamo ono što jesmo kako bismo oponašali prihvaćena pravila skupine i njenu dinamiku, ili želimo da svi plešu kako mi sviramo. Tek kad postanete potpuno slobodan pojedinac, imat ćete sve potrebno da se predate skupini i prihvatite omjer primanja i davanja unutar zdravog odnosa.

Slijedimo sada taj postupak od osamostaljenja i internalizacije (pounutrenja) do inkorporacije (uključenja).

Zadaće tinejdžera

Tinejdžer pred sobom ima dvije osnovne zadaće prije no što postane združen s drugima. Prvo mora postati individualna osoba, osloboditi se od svega i svih koji su ga oblikovali – rodili ga, hranili, dali mu dom, odjeću, podučavali ga, disciplinirali i dali mu ljubav. Zatim se mora internalizirati, tj. usvojiti društvene norme, kao i norme ponašanja i doživljavanja. Sve mu je u životu došlo od drugih, a ne od njega samoga. Ništa od toga nije još postalo potpuno njegovo. Budući da „posjeduje” puno stvari, a i obitelj je njegova, roditelji će mu reći: „Sve što imamo, tvoje je”, ne shvaćajući kako se on zbog toga osjeća, jer su mu dali nešto svoje, a ne nešto što je on stvorio i sam odabrao kao zrela osoba. Sada mora preispitivati i razmišljati o svemu što je dotad naučio, o svim primjerima svojih roditelja (i učitelja), opeći se i otkriti zašto je zakon zakon i zašto je život to što jest. Mudrost, razumijevanje, moral i vjera, ciljevi i ambicije, navike i djela, društvo i radosti, sve to mora postati njegovo, kroz bolni postupak unutarnjeg hrvanja s vlastitim mislima i osjećajima. Nema prečice, nema lakšeg puta da se to učini. Individuacija i internalizacija su prepreke, Scila i Haribda, koje mora proći ili jednostavno neće uspjeti postati odrasla osoba.

Individuacija

Individuacija ne počinje u tinejdžerskim godinama; tada samo dosiže svoj vrhunac. Počinje trenutkom stvaranja u utrobi kada stanice postanu vlastiti entitet, a ne dio majke. Kada bi se stanice stopile s majčinima, novi život ne bi mogao započeti. Individuacija je cijena života. Rođenje predstavlja daljnju individuaciju. Presijecanjem pupčane vrpce dijete organski postaje vlastiti entitet. Odbijanje od dojke; hodanje, a ne nošenje, učenje govora, svladavanje odlaska na toalet – sve su to koraci koji uzrokuju individuaciju. Neuspjeh u bilo kojem od ovih koraka osobu čini ovisnom i ponovno uspostavlja pupčanu vrpcu u emocionalnom smislu.

Individuacija se prvo postiže izvana, a onda iznutra; prvo tjelesno, a zatim duhovno; te na kraju emocionalno i moralno. Rođenjem i odbijanjem od prsiju započinju se slamati tjelesne ovisnosti o drugome. Sve novo što naučimo smanjuje tjelesnu ovisnost – hodanje, korištenje vlastitog pribora, samostalno odijevanje itd. Međutim, još dugo nakon ranog djetinjstva ostajemo ne samo tjelesno, već i emocionalno i duhovno ovisni. Polaskom u školu počinje postupak duhovnog odvikavanja i emocionalnog osamostaljenja. Ali to je samo početak. Moral i duhovnost tek se rađaju, oblikuju, još su ovisni o drugim osobinama. Svaki korak – vjeronauk, škola, ispiti i učenje, odlazak u crkvu, interakcija s prijateljima itd. – sve to poziva na daljnje i više unutarnje individuacije.

Pustolovina otkrivanja svijeta oko sebe

Tijekom tinejdžerskih godina individuacija dosiže vrhunac, poput vulkana koji dugo vrije prije no što eruptira. Djeca doživljavaju dvostruki pritisak koji je uzrok problemima. S jedne strane otac i majka možda još nisu spremni nositi se s tinejdžerom ili ne mogu prihvatiti da im sin ili kći već imaju toliko godina. Možda ne shvaćaju što se događa u njima samima te promjene u ponašanju tinejdžera doživljavaju kao nešto strašno, nešto što treba ispraviti tako što će ga „pritegnuti”. S druge strane većina tinejdžera ne može biti dosljedna. Jednog trenutka ta je mlada osoba odgovorna i nježna, da bi već u drugom trenutku postala potpuno egocentrična i neodgovorna. U jednom se trenutku želi suprotstaviti čitavome svijetu, dok bi u drugom od straha najradije pobjegla natrag u majčinu utrobu. Obično bez vježbe ni roditelji ni tinejdžeri ne razumiju niti su svjesni onoga što se događa. Podsvijest ih tjera dalje, a stare navike ne mogu više obuzdavati nove porive. Svoje će nagone možda slijediti pa odbaciti, ili ih neće slijediti nego potisnuti. Pokušajima komunikacije ojačavaju vrata praznih prostorija – ni roditelj ni tinejdžer više tamo ne stanuju, a ni jedni ni drugi to ne shvaćaju.

Tinejdžerska je individuacija još teža jer su upravo oni, koji su dali sve od sebe da tinejdžer bude to što jest, postali problem! Čak i ako su roditelji dovoljno mudri da razumiju i dopuste svom tinejdžeru iskušati neke stvari, oni – njihova ljubav, prisutnost, razmišljanje – sada mu smetaju da pronađe svoje vlastito ‘ja’. Mi se moramo usprotiviti onima koje volimo i kojima se divimo, i još više, čije odobravanje trebamo, i to baš u trenutku kada, dobijemo li ga, nekada kao da se vraćamo u djetinjstvo, ili nam pak biva onemogućeno upustiti se u pustolovinu otkrivanja svijeta oko sebe.

Primjer iz Evanđelja

Razmetni sin iz 15. poglavlja Evanđelja po Luki, bio je grešnik o kojem smo svi slušali, ali jedno se mora reći u njegovu korist. Iako je to što je tražio svoj dio obiteljskog bogatstva bilo jednako kao da je želio da mu otac umre, barem je učinio ono što svaki tinejdžer mora učiniti – uzeo je ono što je njegovo kako bi postigao individuaciju i internalizaciju. Cijena je bila sav njegov imetak (možda je mogao naučiti i na lakši način), ali, kada se vratio i kada mu je otac na prst stavio prsten autoriteta, a na ramena plašt vladanja, to nije bio samo izraz darežljivosti (usp. Lk 15,22). Otac je vidio da mu je sin postao svoj čovjek, sposoban vladati. Sad vidimo da je komentar starijeg brata komentar djeteta koje još nije postiglo individuaciju:

A on će ocu: „Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.” Nato će mu otac: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” (Lk 15,29-30).

Internalizacija

Internalizacija znači da, iako se tinejdžer može diviti svojim roditeljima i željeti se držati njihovih moralnih uputa, on ipak ne smije činiti samo to, jer neće uspjeti postati svoja osoba. Sam mora istraživati što je moralno, ispitivati to i shvaćati. Mora razriješiti sve ono što su njegovi roditelji morali ispitati i dokučiti, a već su i zaboravili da su to radili. Ali to nije samo duhovni postupak. On mora svaki etički i moralni zakon ‘ispipati’ dubokim, unutarnjim, nevidljivim prstima svoga duha, istražujući želi li zaista sve to i sâm usvojiti. Kad bi ih mogao jasno vidjeti i doći do njih, zadatak bi bio lak. Ali ne može. To je neizbježno postupak koji se baš mora „ispipati”. Sigurno će se dogoditi neke stvari koje će mu, često i vrlo bolno, kroz gubitak, otkriti gdje mu je zaista srce.

Budući da sam kasno sazrio, još uvijek ni sa 23 godine, iako već na fakultetu, nisam bio raščistio neke stvari. Sjećam se da sam o svemu temeljito promišljao te sam sve držao toliko pod nadzorom da više nisam bio siguran pristaje li moja životna filozofija tamo gdje mi je srce ili ne. Osjećao sam kao da je sve o čemu sam razmišljao poput letećeg tepiha, odnosno, u neskladu sa stvarnošću ili u odmaku od života. U to sam vrijeme radio za Delta C and S Airlines u Zračnoj luci Midway u Chicagu kao predradnik noćne smjene i bio zadužen za istovar i utovar svih zrakoplova u svojoj smjeni. Uspio sam maksimalno učinkovito organizirati ekipe, ali sam stalno razmišljao o tome da mi se treba dogoditi nešto potpuno izvan moga nadzora, kako bih prema svojoj reakciji vidio gdje mi je zaista srce…

Ulomak iz knjige „Otpusti svoju prošlost” autorâ iz knjige Johna Lorena i Paule Sandford:. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr