Duhovnost

PRIČA O SAZRIJEVANJU KROZ BORU ZA DOBRO // Evanđelje prema Hobbitu

Evanđelje prema Hobbitu

Priča o sazrijevanju, uzbudljivoj avanturi, fantastika u granicama ukusa i smiješni komentari ljudskih gluposti – sve je to Hobbit

Kao i Ratovi zvijezda, Božanstvena komedija, i Moby Dick, J.R.R. Tolkienov Hobbit priča je o junakovu putovanju. To naravno pomaže objasniti, zašto se to, kao i kod drugih priča, činilo uvijek zanimljivim.


„Osoba je istrgnuta iz sigurnog okruženja i zaokupljenosti samom sobom, te je pozvana u veliku avanturu tijekom koje on (ili ona) kroz borbu dolazi do zrelosti i vizije”

Junakova priča slijedi klasičan, gotovo stereotipiziran model: osoba je istrgnuta iz sigurnog okruženja i zaokupljenosti samom sobom, te je pozvana u veliku avanturu tijekom koje on (ili ona) kroz borbu dolazi do zrelosti i vizije. U Moby Dicku, mladi Ishmael napušta uski prostor depresivna uma („kad god sipi vlažna studen u mojoj duši“) i ide na dugo i opasno putovanje otkrića; u Božanstvenoj komediji sredovječni Dante ostavlja tamno drvo, gdje se izgubio i odlazi na hodočašće kroz pakao, čistilište i raj, dok on ne dođe do spasenja; i u Ratovima zvijezda, tinejdžer Luke Skywalker (koji je oblikovan po mnogočemu po uzoru na Dantea), kada je postao punoljetan, istrgnut je iz sigurnosti ujakove i ujnine kuće i pozvan na intergalaktičku borbu protiv mračnih sila.

Hobit počinje, dosta skromno, ovom rečenicom: „Hobbit je živio u rupi pod zemljom.“. Tolkien je brzo objasnio da to nije odvratna ili zapuštena rupa, nalik mišjoj jazbini, nego ugodno mjesto ispunjeno lijepim namještajem, ukrasnim tepihom i dobro opskrbljenom kuhinjom. To je domaći, preudoban prostor iz kojeg će Bilbo Baggins (Hobbit) biti pozvan na avanturu.

Na vrata Bilborova doma dolazi čarobnjak Gandalf, lik koji podsjeća na invaziju milosti. Ta povezanost čarobnjaka i nadnaravne milosti nije proizvoljna, jer Tolkien je bio pobožan katolik i  kršćanske teme obiluju u ovoj junakovoj priči. Iako se na prvu jako opire, Bilbo na kraju prihvaća Gandalfov poziv da se pridruži grupi patuljaka u njihovoj misiji da vrate riznicu blaga, koju je ukrao zmaj Smaug. On će sazrjeti točno u onoj mjeri u kojoj napušta zonu udobnosti i pronalazi put samopožrtvovne ljubavi.

„Fantastični likovi označuju postojanje ozbiljnog zla u svijetu”

Misija je na svakom koraku ispunjena opasnostima. Bilbo i patuljci suočeni su s gladnim trolovima, običnim orcima, zlim goblinima, bijesnim vukovima, divovskim paucima i na kraju, snažnom vatrom koju je izdisao zmaj. Ti fantastični likovi označuju postojanje ozbiljnog zla u svijetu. Tolkien je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, u rovovima, i tako je iskusio prvenstveno okrutnost, nasilje, nepravdu, pokvarenost i strah koji oduzima mogućnost racionalnog razmišljanja. Njegova kršćanska vjera pružila mu je uvjerenje, da je svo zlo rezultat grijeha, kako na ljudskoj, tako i na nadljudskoj razini. To mu je također pomoglo da vidi da je smisao cijeloga života stati na stranu protiv zla, pronaći jedinstveni poziv na borbu protiv njega i time učiniti da svijet bude više u skladu s Božjom vladavinom.

Zlo se treba savladavati ljubavlju, nenasiljem i praštanjem

Ono što je posebno poučno u Hobbitu, način je na koji se kršćanski vitez pravilno uključuje u borbu. U ključnom trenutku priče, Gandalf tvrdi da, iako mnogi misle da se tama najbolje savladava uporabom velike svjetovne moći, ustvari, ona se najbolje savladava jednostavnim djelima ljubaznosti. To nije ništa drugo, doli Isusovo poučavanje u propovijedi na Gori, da se zlo pravilno savladava ljubavlju, nenasiljem i praštanjem. Najistaknutiji primjer toga načela u djelovanju, Bilbovo je odbijanje da ubije jezivog i opasnog Golluma, kada je imao priliku. Čitatelji Gospodara prstenova znaju da Gollum, unatoč sebi, igra odlučujuću ulogu u uništavanju prstena. Da se Bilbo prepustio nasilnim instinktima i ubio Golluma, dan ne bi bio spašen. To zlo, najbolje savladano kroz samilost, duboko je kršćanska i protu-intuitivna predodžba.

Na vrhuncu radnje Hobbita, avanturisti se suočavaju sa Smaugom, koji duboko u unutrašnjosti planine čuva gomilu bogatstva, ukradenog od patuljaka prije puno godina. Zvijer zna svaki dio svoga posjeda: svaku kovanicu, svaki pehar, svaki dragulj i dragocjeni kamen. On zasigurno nema koristi od toga, ali on to sve štiti vlastitim životom. Tolkien to čudnu opsjednutost naziva ‘zmajskom bolešću’, a ona podrazumijeva da brojni ljudi u današnjem društvu znaju cijenu svega, a vrijednost ničega.

„Zrelost ne dolazi od uzimanja, nego od davanja”

Odgojen u katoličkom duhu, Tolkien nije branio laissez-faire kapitalizam ili moderni industrijalizam. Zapravo, on je obje pojave vidio kao ubijanje duše, jer duh se uspinje, ali ne na stjecanju materijalnoga, već na pražnjenju samog sebe u ljubavi. Zato je ubojstvo zmaja takav trenutak oslobođenja. Međutim, najvažnije je uočiti kako iznenadno oslobođenje blaga, budi ‘zmajsku bolest’ u stotinama drugih bića u Tolkienovom Međuzemlju, koji idu prema planini tražiti Smaugovo spremište vrijednih stvari. Bitka suprotstavljenih strana odgađa se (i ovdje neću previše iznositi priču) neočekivanim činom popuštanja – otići na Bilbov dio, ne drugačije od puštanja prstena na kraju Gospodara prstenova. Još jednom, zrelost ne dolazi od uzimanja, nego od davanja.

Priča o sazrijevanju, uzbudljivoj avanturi, fantastika u granicama ukusa i smiješni komentari ljudskih gluposti – sve je to Hobbit. Ipak, riječ je o propovijedanju ozbiljnog katolika koji želi prenijeti, još uvijek iznenađujuću, etiku Evanđelja.

Autor: Biskup Robert Barron (Word on Fire Catholic Ministries)

Prijevod: Gabriela Jurković (Book.hr)

Komentirajte
Na vrh