Foto: Laura Nyhuis, Unsplash

Druga nedjelja došašća – B – 10. prosinca 2023.; Iz 40,1-5.9-11; Ps 85,9ab-14; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

 

„Pripravite put Gospodinu”

Druga je nedjelja došašća i u današnjim čitanjima možemo čuti Izaiju u prvom čitanju te u evanđelju citiranje Izaije da „Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu!“. I možda naše današnje pitanje glasi upravo: kako se pripravlja put Gospodinovu dolasku? Nije lako odgovoriti na to pitanje.

Kada netko dolazi, pospremamo svoj dom, nabavljamo namirnice, planiramo da u trenutku dolaska svi budemo doma. Trudimo se biti dobri domaćini, gostoljubivi. I čovjek je od početka oduvijek jako cijenio gostoljubivost, to je bila karakteristika i vrlina dobrih ljudi, onih koji znaju podijeliti nešto svoje s drugima, onih ljudi kojima je srce puno kad vam ponude nešto svoga, koji se vesele s vama što ste došli, koji su otvorena srca i otvaraju vrata svoga doma onome koji dolazi.

Zanimljivo je da sveta obitelj na tu gostoljubivost neće naići. Zanimljivo je da će se Isus roditi u štalici, izvan grada, praktički sa životinjama i na neki način za njegov dolazak teško možemo reći da je to bio dolazak u gostoljubivu sredinu.

„…neka se dolina povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti, što je krivudavo neka se izravna, a sve što je hrapavo, neka se izgladi“

A ipak ovo čekanje i iščekivanje Gospodina, rođenje Isusa Krista, od nas traži pripremu, budnost, spremnost i dakako, gostoprimstvo. I kad bismo se pitali kakvu dobrodošlicu zaslužuje naš Gospodin i Spasitelj, vjerujem da se svi slažemo s time da to mora biti nešto posebno. I zato Izaija i govori „neka se dolina povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti, što je krivudavo neka se izravna, a sve što je hrapavo, neka se izgladi“. Drugim riječima, dolazak Sina Božjega znači toliko veliko veselje i sreću da njegov dolazak mora popratiti sva priroda, sve stvoreno, svo stvorenje Božje.

Čitati očima srca i duše

Na našem putu prema Božiću valjalo bi Izaiju čitati očima svoga srca i svoje duše. Jer toliko toga u nama ima visokoga, nadmenoga, ohologa što treba sniziti i poniziti, toliko toga krivudavoga ima u nama, našim nakanama, našim planovima, krivudav je i naš put kada se okrene od Božjih nadahnuća. Toliko hrapavosti, bešćutnosti, izostanka suosjećanja, mržnje, zamjeranja, zavisti, licemjerja… Sve je to hrapavo i to treba izgladiti za dolazak našega Gospodina Isusa Krista.

Tihi poticaji srca i savjesti

Temeljni problem naše nutrine i našeg unutarnjeg stanja je kada postanemo neosjetljivi za unutarnju promjenu i preobrazbu. Onda kada kažemo „nemam ja što mijenjati, ja sam dobar čovjek, sve je sa mnom u redu“, možda baš tada pokazujemo da smo odustali od tihih poticaja srca i savjesti da budemo još bolji, da postanemo sveti, da se radujemo iskrenije, da srce otvorimo hrabrije.

Želja za promjenom

I zato nas pozivi proroka Izaije često ne dodiruju. Često niti ne razumijemo u čemu se sastoji taj usklik: Poravnite mu staze! Jer kao da se to nas zapravo niti ne tiče. Isus će se roditi tamo negdje daleko, mi ćemo kupiti neke poklone za Božić, pjevat ćemo možda božićne pjesme, pojesti božićne kolače, ali kao da nema u nama volje ni želje da se promijenimo.

Hoće li me uspjeti dozvati taj „Glas iz pustinje“

I razumljivo je da je to tako. Jer budimo iskreni, čovjek ne želi promjenu. Čovjek želi stabilnost i teško se stavlja u stanje u kojem riskira. A baš to je Ivan Krstitelj govorio i vikao, vapio i zaklinjao ljude: govorio im je da izađu iz svoje sigurnosti, da se promijene, da se pokrste, da priznaju svoje grijehe, da zažive novim životom. I uspjeh adventa stoga je sav u tome hoće li me vrijeme došašća potaknuti na promjenu ili neće? Hoće li me uspjeti dozvati taj „Glas iz pustinje“ ili ćemo reći da su to neke druge priče, za druge, ne za nas.

Otvorimo se Bogu

Često nas upravo naše najčvršće navike drže da se ne mičemo s mjesta, ili da se vrtimo u krug. Bog je često svima nama daleko na nebu, a naši problemi su tu, na zemlji. I Boga zovemo samo onda kada vidimo da ne možemo riješiti naše probleme. Međutim, ključno je da Bog nije na nebu, Bog je u mom srcu ako ga pustim u moje srce. Bog je tu, sada sa mnom, ako mu se otvorim.

Savjet za svaki potez našeg života

I nije to samo savjet za hiperpobožne, revne vjernike koji svaki dan idu u crkvu. To je savjet za apsolutno svaki potez našega života. Učini mjesta svom Bogu, učini mjesta Spasitelju koji dolazi. Pripremi stan svoga srca Bogu koji želi biti s tobom Bog. Nemoj odvajati svjetove gdje si ovdje dolje vladar ti, tvoja volja, tvoj plan, tvoja strategija, tvoja navika i tvoja namjera, a gore je Bog.

Poruka Božje ljubavi

Temeljna se poruka Božje ljubavi uvijek tiče tebe ovdje i sada, Boga koji ti dolazi u svakom trenutku. I Bog nikada ne dolazi u idealnom kontekstu, u savršenoj političkoj situaciji, u stan koji je uredan i lijep, trpeza bogata, a vatrica upaljena. Bog će doći u štalicu, i bit će odbačen, ali samo zato da pokaže da se njemu treba pristupiti srcem. Srcem visokim, hrapavim, hladnim koji u ovom vremenu postaje srce ponizno, glatko i toplo za Gospodina. Čujmo stoga taj glas vapijućeg u pustinji, pripremimo se, poravnimo staze, a to znači da se baš mene i baš ovdje dolazak našega Gospodina Isusa Krista itekako tiče. I baš svaki od nas mu je bitan, da dođe i da ga primimo, da omekšamo srca naša, da se ne ponašamo kao oni koji su rekli da se njih trudna Marija i Josip u dalekom gradu Betlehemu ne tiču…
Došao je da nas spasi, da bude s nama Bog, naš Isus, Dijete i Bog, amen.

Za Book.hr napisao Karlo Marinković

Prva kolumna   –> Doživljavam li ja svakoga čovjeka kao svoga brata, jednaka sebi? 

Druga kolumna –> On je ‘svjetlo od svjetla’ i ako kasni čeka što više obraćenja

Treća kolumna –> Dobro odgovoriti na Božji dar znači i sebi i bližnjima koristiti i Boga proslaviti!

Četvrta kolumna –>Prije straha od osude, potrebno je samo uroniti u nježnost Božjeg djelovanja

Peta kolumna –> Ovog došašća naučimo prepoznati Božje djelovanje, a to djelovanje ne ide bez naše suradnje