Foto: Pixabay

Čuveni Veliki rat bjesnio je između 1914. i 1918. u čitavoj Europi donoseći svakim danom nove pogibelji i očaj. Bilo je to slavno i ujedno bolno vrijeme rovova.

No na drugoj strani Europe, u gorju Serra d’Aire, u Portugalu, u gradiću Fátimi, bilo je relativno mirno.

Na toj suhoj visoravni punoj zelenih hrastova u mjestu Cova da Iria, čije ime znači „Dolina mira”, troje je djece čuvalo svoje ovce. To su bili: Franjo, star devet godina, njegova sestra Jacinta, stara sedam godina (dvoje najmlađe djece Manuela Pedra Marta) te njihova rođakinja Lucija, kći Antonija Dos Santosa, stara deset godina.

„Dolazim s neba…”

Franjo, Jacinta i Lucija su se i one nedjelje 13. svibnja nalazili u Cova da Iriji. Bilo je blizu podneva. Zajedno su bili dovršili svoj skroman obrok te su, kao i inače, izmolili Krunicu, upravo onako kako su ih poučili njihovi roditelji. Kasnije su priznali da su je izmolili „radi reda” i da su se zatim otišli igrati, sagradivši suhozid.

Iznenada ih je zaslijepio bljesak koji je prošao vedrim nebom. Misleći da se radi o pljusku, okupili su svoje stado i uputili se prema kući. No, dok su se spuštali niz greben, onaj isti na kojem se danas uzdiže bazilika Naše Gospe od Krunice, zaustavilo ih je nešto nalik suncu, koje se zatim spustilo na jedan mali grm.

Odande ih gleda djevojka, neizmjerno lijepa, kao sazdana od svjetla. Stoji na laganom oblaku, koji jedva dotiče grane stabalca, u haljini što joj pada do stopala i koja joj je oko vrata pričvršćena vrpcom zlatnih niti, s pokojim odrazom zore u pregibima, dok joj plašt pokriva glavu. Ruke su joj sklopljene a iz desne joj ruke visi krunica. Osmijeh na njezinim usnama naginje tuzi: „Ne bojte se, djeco moja, neću vam nauditi!”

Djeca se tada ohrabruju i Lucija upita ovu lijepu Gospođu odakle dolazi.

„Dolazim s neba…”

„A ja”, upita Lucija, „hoću li ja ići u nebo?” Gospa joj to obećava, a isto obećava i Jacinti i Franji. No Franjo ništa ne vidi.

Gospa kaže Luciji: „Neka izmoli Krunicu pa će me i on vidjeti!”

Tako i dječak na kraju svim svojim osjetilima uranja u čudesnu ljepotu ukazanja.

„Hoćete li prihvatiti žrtve?”

„Dolazim zamoliti vas da svakog trinaestog u mjesecu, tijekom šest mjeseci, dolazite na ovo mjesto, u ovo isto vrijeme. U listopadu ću vam reći tko sam i što želim…”

Pita ih i hoće li prihvatiti sve žrtve koje će im Gospodin poslati kao zadovoljštinu za bogohuljenje i uvrede Božanskom Veličanstvu i Bezgrešnom Srcu Marijinu.

„Da, Gospođo”, odgovore oni, „hoćemo!”

Tada Gospa otvori ruke a iz njezinih dlanova poteče snop svjetla, i uđe u dječicu, koja vidješe sebe kao da se nalaze u samom Bogu.

Nakon što im je preporučila molitvu Krunice za završetak rata, viđenje se udaljilo prema istoku, kao da je netko skliznuo kroz prostor i nestao u sunčevu svjetlu…

I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem… (Otk 12, 1)

Tko je ova… sjajna kao sunce, strašna kao vojska… (Pj 6, 10)

Bio je to tek početak objava Lijepe Gospođe

Kad su se vratili kući, Jacinta, unatoč obećanju da će šutjeti o tim događajima, nije izdržala te je majci kazala da su taj dan njih troje u Cova da Iriji vidjeli Blaženu Djevicu.

Djeca nisu nikad bila lagala, i majku je ovo veoma zbunilo. Uputila se stoga k svojoj šogorici, Lucijinoj majci, kako bi joj ispričala cijeli slučaj. Ona se jako rasrdila te je odlučila snažno prekoriti svoju kćer bojeći se da zbog dječjih gluposti ne bi postala predmet ismijavanja. Bio je to tek početak objava Lijepe Gospođe. (…)

Iz knjige „Pastiri i anđeli iz Fatime” autora Marcella Stanzionea. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!