Foto: Shutterstock
Teški trenuci došli su neočekivano brzo! Jedne nedjelje u crkvi, Rose je skočila s klupe i izjurila na zadnja vrata. Kad sam je stigao na pločniku, jecala je.
„Ta mala beba!“ bilo je sve što je mogla reći.
A ipak… kako je vrijeme prolazilo, počeli smo primjećivati promjenu u nama
Tada sam se sjetio da je žena koja je u crkvi sjedila do nje, držala dijete otprilike staro kao Carolyn. Četiri mlade žene iz crkve dobile su dijete otprilike kada je i Carolyn bila rođena, i pogled na njih, mjesecima je uzrokovao da se nadiruća praznina vrati.
A ipak… kako je vrijeme prolazilo, počeli smo primjećivati promjenu u nama. Kao da je vidljivi, materijalni svijet oko nas bio nekako manje… manje uvjerljiv nego ranije. Rat je završio, trebalo je započeti s gradnjom naše nove kuće. Godinama smo planirali kako ćemo, kada se opet bude moglo nabaviti materijal, izgraditi veću kuću. Želio sam sobu za evangelizatore koji bi često poslije završene evangelizacije provodili neko vrijeme s nama. Tada bi se ili Richard ili Gerry morali preseliti na kauč.
Nekako prešutno, bez ijedne izgovorene riječi, i Rose i ja znali smo da nikada nećemo izgraditi tu kuću. Dijelom je to bilo zbog toga što je ova mala kuća bila ispunjena s Carolyn: kut gdje se nalazila njezina zipka, mjesto u predvorju pokraj kupaonice gdje je stajala njezina kada. Ali također i zbog toga… pa, imati radnu sobu i lijepu i urednu gostinsku sobu i sav novi kuhinjski namještaj nije nam se više činilo uopće važnim. Dio nas bio je u nebu i od tog trenutka nadalje zemlja je imala drukčije, manje važno značenje.
Nije stvar u tome da smo ga se bojali nakon smrti naše kćeri. Postao je sad još veći, bliži…
Zapazili smo i nešto drugo. Ujutro kad bi Richard i Gerry otišli u školu, Rose i ja uvijek bismo se zadržali za malim stolom u kutu sobe i tu se molili, razgovarajući s Bogom o svakodnevnim problemima.
Sada, najednom, s tim stolićem nešto nije bilo u redu. Ponovno, bez ijedne riječi, oboje smo znali da se želimo spustiti na koljena kad razgovaramo s Bogom. Jednog jutra zajedno smo ušli u dnevnu sobu i kleknuli na istočnjački sag koji smo za desetgodišnjicu braka dobili na dar od ženine porodice. Od tada je taj tamnocrveni sag s livadom plavih cvjetova bio naše mjesto susreta s Bogom.
Nije stvar u tome da smo ga se bojali nakon smrti naše kćeri. Postao je sad još veći, bliži, stvarniji; njegova živa prisutnost nagonila nas je na koljena od strahopoštovanja.
Gospodine, želim da ti budeš prvi
Jednog jutra u dnevnoj sobi učinio sam korak pred kojim sam oklijevao dugo vremena. „Gospodine“, rekao sam, „ne znam kako Rose stoji s tim, ali znam da te ja nikada nisam stavio zaista na prvo mjestu u životu. Nekakvi susreti. Nešto mojeg novca. Nešto mojeg vremena. Ali ti znaš, a i ja znam, da je moja porodica bila prva u mom srcu. Gospodine, želim da ti budeš prvi.
Osjetio sam Roseinu ruku u svojoj. To je bila sva podrška koju sam trebao. Rose nikad nije mnogo pričala.
Iz knjige „Najsretniji ljudi na svijetu” autorâ John i Elizabeth Sherrill
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 72 umjesto 80 kuna možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
