Foto: Shutterstock

Naš krajnji cilj jest vječni život, a da bismo onamo došli, trebamo prionuti uz ono što Bog od nas želi, a odreći se onoga što mi mislimo da nam treba. Pritom otkrivamo da su naše prijašnje „potrebe“ samo bile sebične želje. Drugim riječima, ono što želimo često nije i ono što nam treba. Bog dobro zna što nam može pružiti potpunu radost i što nas može doista ispuniti. Njegovi su planovi mnogo bolji od naših planova. Bog poznaje naša srca i neumorno nas poziva i vuče k sebi kako bi naša srca ispunio istinskom hranom. Živeći snažnim duhovnim životom, odupiremo se lažnim potrebama. Ključno je obilježje snažnoga duhovnog života okrenutost prema drugomu: služenje svojoj obitelji i onima kojima smo okruženi umjesto isključive brige o sebi i svojim potrebama. Zato su svi kršteni ne samo pozvani na svetost, nego i izgradnju kraljevstva Kristova. Drugim riječima, kad smo u službi drugima, kad smo Kristove noge i ruke ispružene drugomu, tada više nismo okupirani sobom, izlazimo iz sebe. Kada odbijaš služiti drugima, tada izlaziš iz srži onoga što znači biti Kristov učenik.

Kako se riješiti krivih navezanosti i postati velikodušan

Kako u današnjem svijetu jedan katolik može poprimiti način razmišljanja čije je osnovno obilježje velikodušnost i kako se riješiti krivih navezanosti? Koji su praktični koraci koje možemo poduzeti da to postane naša stvarnost?

Biti velikodušan ne znači samo podmiriti čije troškove. Mi muškarci trebamo djelovati. Najprije se trebamo suočiti sa stvarima koje su zauzele prvo mjesto u našem životu. Ako to ne učinimo, onda samo ostajemo na riječima, a znamo da pravi muškarci nisu jaki samo na jeziku. Ni Isus Krist to ne voli: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21)

Velikodušan je onaj čovjek koji zaboravlja sebe i služi drugome. Ponajprije svojoj ženi i obitelji, odnosno onima koje voli. Svakodnevno se trebam pitati: Što činim za svoje bližnje osim onoga osnovnoga financijskog priskrbljivanja (iako je i to važan dio)? Komu se ja dajem? Na muškarcima je da na to odgovore vrlo konkretnim primjerom i da se svakodnevno bore sa sklonošću da se njima udovoljava. Predlažem nekoliko načina da u malim stvarima služimo bližnjima:

• Pripremiti zajutrak ženi i djeci ujutro prije odlaska u školu i na posao (ne samo jednom mjesečno).
• Ranije ću se buditi da bih molio (ne samo jednom tjedno).
• Pranje suđa nakon večere bit će moja dužnost.
• Tijelo moje žene je sveto i zaslužuje moje poštovanje.
• Duhovno vodstvo u mojoj obitelji znači da ja iniciram molitvu, a ne da me žena mora na to podsjećati.
• Razvoženje djece po aktivnostima nije samo ženina dužnost.

Ispitom savjesti na kraju dana provjerit ćete koliko ste se othrvali svojim egocentričnim sklonostima, a uz Božju milost preobražavat ćete se u muškarca koji je spreman žrtvovati se i ljubiti.

Sve je to u skladu sa starom mudrošću koju je izrekao Sokrat: „Neistražen život nije vrijedan življenja.“

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Putokaz za nebo” autora Randyja Haina, koju do 4. veljače možete nabaviti po sniženoj cijeni od 63 kune! (Red. cijena iznosi 90 kn.). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.