Foto: Shutterstock

Današnja je nedjelja najprije spomen Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Bilo je to otprilike tjedan dana prije Uskrsa; točno kako to i slavimo u našem kalendaru. Povorka koja je počela u Betaniji, blizu Jeruzalema, postajala je sve veća i veća dok na ulazu u Jeruzalem nije postala prava blagdanska procesija puna klicanja i radosti. To je Isusov hod prema Jeruzalemu. Divan prizor: taj Božji grad prihvaća na tako jedinstven način Isusa i iskazuje mu dobrodošlicu. Međutim, to nije cijeli grad, tu nema gradskih, narodnih, niti vjerskih starješina. Tu je običan svijet, posebno djeca. Oni dočekuju Isusa, oni mu priređuju svoju jednostavnu dobrodošlicu.

Taj isti grad će pet dana kasnije potvrditi svoj loš glas: Jeruzalem koji kamenuje svoje proroke, koji ubija one koji su mu poslani. Učinit će to na osobit način oni koji su bili vlast u tom gradu, a mnogi od ovih koji mu danas kliču prijeći će u suprotni tabor onih koji će tražiti Isusovo pogubljenje. I dogodit će se najprije Veliki četvrtak, a onda Veliki petak. I Isus će nadomak grada, a ipak protjeran izvan zidina grada, visjeti na križu i dovršiti svoj zemaljski hod. Isti grad, pet dana kasnije. Sve je drugačije.

Od davnine je u Crkvi uobičajeno da se obavlja spomen na događaj u Jeruzalemu. To je Cvjetnica. U liturgiji Crkve dramatski se želi vjernicima, uz njihovo sudjelovanje, dočarati ovaj Isusov svečani pohod Jeruzalemu. Čini se to zato da što dublje doživimo tajnu tih događaja. Jer oni nisu samo povijesna zgoda za prepričavanje, nego se i nas danas tiču. Povijest se ponavlja. Isus je i danas priznat i nepriznat, i danas je prihvaćen i neprihvaćen. Događa se to u svijetu i u ljudima oko nas, ali se isto tako to događa i u našem životu. U svemu što ćemo ovih dana proživljavati krije se i tajna naše vjernosti i nevjernosti.

Muka

Živimo u mučnom i krutom svijetu. Oko nas neprestano izvještaji o svakodnevnim brutalnostima u životu. Postoji opasnost da se na to naviknemo, da postanemo neosjetljivi na muku, na trpljenje, na smrt drugih ljudi.

Slušajući izvještaj o muci Gospodinovoj, pozvani smo da iziđemo iz svake ravnodušnosti. Otkako je Bog na sebe uzeo patnje slične našim ljudskim nevoljama, svako nepravedno nasilje koje se čini protiv čovjeka pojavljuje se u svojem istinitom svjetlu: to je povreda Boga. Nije tu riječ samo o tome da nas nešto dirne. „Ne plačite nada mnom!“ ‒ reći će Isus jeruzalemskim ženama. Zapravo, trebamo ustanoviti jesmo li sposobni trpjeti s ljubavlju i bez mržnje, poput Isusa, „zelenog stabla“, ili biti među onima koji nepravedno drugima nanose bol, „suho stablo“, i to svakodnevnim gestama svojega kukavičluka, egoizma, tvrdoće srca.

Krist koji je u svojoj muci iskušan dokraja, oprašta onima koji ga izdaju, ponižavaju, koji ga izručuju smrti. Tom ljubavlju, koja ide do potresnog oproštenja, muka postaje pobjedom i izvorom našeg spasenja. Isus oprašta s križa. Lakše bi bilo zamisliti Kristovu sveopću amnestiju poslije slavnog uskrsnuća. Međutim, sada, dok visi, on prašta. U kušnjama koje mi prolazimo tijekom svoga života, svugdje gdje ima praštanja Gospodin preobražava patnju u izvor života. Znajmo se sjediniti u misi s Kristom na križu kako mnoge patnje ne bi bile uzaludne.

Isuse, daj nam milost da postanemo bolji

Isuse, otvara se zastor najdublje drame ovoga svijeta. Pozornica je Jeruzalem, Kalvarija. Glumaca nema, jer je sve stvarno; sve se to odvijalo u istini tvoga života. Mi čitamo taj izvještaj. Svečano ulaziš u grad koji će te nakon nekoliko dana odbaciti, osuditi i ubiti.

Isuse, vjerujem da je ono što se dogodilo zapisano za nas danas. Nismo ni mi izvan te drame. Htio bih da se prepoznam, da se prepoznamo. Svijet i danas živi svoju dramu i tragediju. I danas ima nemira i rata, i danas ima nepovjerenja i mržnje. U tom svijetu i danas djeluješ i živiš, uzimaš na sebe naše boli i razdjeljenja, naše rane i umiranja. I danas, Isuse!

Jer, ti nisi umro samo za one ljude, nekada, davno. Umro si za nas, trpio si i za nas, uskrsnuo si i za nas.

To više ne mora biti Jeruzalem. Mogu te prepoznati i u ovom gradu. Priroda je danas tako rascvjetana. Gradom se mogu primijetiti brojne maslinove grančice koje žele, nošene u crkvu i iz crkve, pronositi našim gradovima i selima mir i blagoslov!

Neka se i to dogodi, Isuse! Neka se osjeti radost tvoga pohoda svakom gradu i neka bude trajan mir u srcima ljudi. Molim te za mir svakog grada i sela, molim te za mir svoga naroda, molim te za mir čitavoga svijeta. Molim te za mir u obiteljima, za mir u svakom srcu.

To više nije Kalvarija. Ti i danas trpiš među nama. Sada je to prisutno u trpljenjima mnogih, u ranama brojnih tvojih „najmanjih“ koji uzalud čekaju na ljubav. Prisutan si u svakom bolesniku, u bijedniku i siromahu, u svakom čovjeku koji je žalostan ili razočaran. A ako zbog naših grijeha i naših nepažnji ljudi oko nas trpe, onda smo i mi slični onoj masi svijeta koja te osuđuje i razapinje. Oni, Isuse, „nisu znali što čine“, a mi to već jako dobro znamo.

Isuse, daj nam milost ovih dana i učini da sudjelovanjem u liturgijskoj drami žrtve tvoje ljubavi postanemo bolji!

Autor: fra Zvjezdan Linić (1941. – 2013.)

Iz knjige fra Zvjezdana Linića I Riječ Tijelom postala. Izdavač: Teovizija