Foto: Shutterstock

Ratimir je završio medicinu u Zagrebu. Tata i mama su časni ljudi. Odgajali su ga pošteno i u duhu kršćanske vjere. Htjeli su mu tako otvoriti divne horizonte budućnosti i vječnosti. Ratimir je sve ispite dao na vrijeme. Cijelu je mladost proživio odan Crkvi. Krijepio se sakramentima i živio čisto. Htio je svega sebe pokloniti svojoj zaručnici i svojoj djeci.

Prvu je službu kao mlad liječnik dobio u sezoni u Istri. Tako je odmah imao prigodu stupiti u vezu s ljudima drugih jezika, kulture i navika. I vidio je da je bilo pametno što je savjesno učio. Znanje je odmah mogao primjeniti na svojim pacijentima.

Odmah je nakon studija i zaposlenja počeo vrlo ozbiljno razmišljati o obitelji. Zna kako su djeca ponosna na mlade roditelje. A i mladi se roditelji više mogu dati djeci. U Zagrebu se upoznao s mladom arhitekticom. I njoj je imponiralo imati liječnika za muža. Često su se čuli telefonom. Tijekom nekoliko vikenda, kad je uspio doći k roditeljima, našao se je i s djevojkom.

Razgovor o braku

Osim prijateljskog druženja i pića on je načeo ozbiljan razgovor o braku.

Najprije se zanimao je li krštena i krizmana, ide li u crkvu. On želi svoju djecu vjerski odgojiti, kao što je i sam odgojen i sretan u svojoj vjeri. Ona ima sakramente. I roditelji su katolici, ali u crkvu idu samo prigodice. Ona nakon krizme ne ide u crkvu, niti ju to privlači. Crkva ju uopće ne zanima. Dobro se osjeća u svojoj slobodi. Nema potrebu ni za kakvim vjerovanjem. U crkvi se ne bi vjenčala, niti ima namjeru roditi.

Ratimir je sve pomno slušao. Kako je govorila o svojoj slobodi i svojim nazorima na svijet, osjećao je kako se dijeli od nje. Sve su simpatije i sva privlačnost koju je prema njoj osjećao, jednostavno, nestale. Osjetio se je pred njom mrtav hladan, kao da se nikada ni upoznali nisu.

Na kraju joj ljubazno reče: „Zahvaljujem ti za sve pozive i susrete! Možda sam te razočarao što ja nisam pristao na nešto više od susreta, kako si ti htjela. Ja sam odlučio vjenčati se apsolutno slobodno i do vjenčanja živjeti nevino. Hoću se vjenčati u crkvi, jer brak smatram doživotnom zajednicom. Želim imati djecu, jer sam sretan što sam živ. Mislim da će tako biti sretna i moja djeca. Pošto moje i tvoje gledanje na život nije isto, želim ti mnogo sreće u životu. Oprosti ukoliko smatraš izgubljenim vremenom koje si provela mnome i kad si mislila na mene. Tražim djevojku svojih nazora.“

‘Ponosna sam na tebe! Brak je najveća svetinja’

Djevojku te riječi nisu posebno kosnule. Nije pokazala nikakvo čuđenje. Vjerojatno joj nije bio prvi. Samo bešćutno procijedi: „Svatko je kovač svoje sreće.“

Ratimir je te večeri bio manje razgovorljiv nego inače. „Umoran si, sine?“, pita majka kad je sjeo za večeru. „Nisam umoran, nego sam večeras definitivno prekinuo s djevojkom.“

Kad majci ispriča slučaj, reče: „Ponosna sam na tebe! Brak je najveća svetinja. Ne može se olako uzeti djevojka čim se sretne. Mladi se trebaju upoznati, dogovoriti se unaprijed i uskladiti životne ideale. Tebi je to lako kad si živio čisto. Budi uvjeren da je Bog predvidio za tebe djevojku s kojom možeš biti sretan. Budi miran i strpljiv!“

Book.hr