Nedavno sam prisustvovala klanjanju za mlade u Zagrebačkoj katedrali, koje se održava svaki prvi četvrtak u mjesecu. Bilo je prekrasno! Puna katedrala mladih željnih Boga, mira i ljubavi, dirljivi nagovori, lijepe pjesme koje su odzvanjale veličanstvenim prostorom, tišina i – On. Tamo, u maloj hostiji, naš Bog. Živi Bog koji se raduje kada dođemo pred Njega da Mu se poklonimo. Ne zato što je sebičan i uživa u tome da Njegovi „podanici“ padaju na koljena priznajući da je On najveći, nego zato što jedva čeka da nam dâ sve što je pripremio za nas! Stvoritelj svemira toliko ljubi stvorenje da zanemaruje svoju veličinu i daje nam se potpuno. Veličanstveno, zar ne?

„Još jedna vrlo poznata priča; čemu ovo?“

Tema klanjanja bila je prispodoba o izgubljenom sinu. „Toliko puta pročitana i protumačena priča“, pomislila sam. Još jednom smo mogli čuti tumačenje koje je ušlo malo dublje u bit same priče. U jednome trenutku misli su mi odlutale na jednu drugu priču. Odupirala sam se tomu jer nisam htjela da mi koncentracija ‘ode’ na nešto drugo, ali shvatila sam da sam tu nemoćna jer nisam odlutala svojom voljom. Ubrzo sam shvatila da je to On. Gospodin mi je u tom trenutku svu pažnju usmjerio na prispodobu o izgubljenoj ovci. „Još jedna vrlo poznata priča; čemu ovo?“ zapitala sam se. Ubrzo sam dobila odgovor i napokon zaronila malo dublje ispod površine. Dosad sam uvijek na taj događaj gledala s nekim divljenjem, jer je Isus otišao po jednu ovcu i ostavio čitavo stado, ali nikad se nisam pitala zašto je to učinio. Bolje rečeno, nikad nisam pitala Njega.

“

Stvoritelj svemira toliko ljubi stvorenje da zanemaruje svoju veličinu i daje nam se potpuno. Veličanstveno, zar ne?

„

“

Zašto se udaljavamo od Boga?

„

“

Zašto uopće imamo potrebu otići sami u svijet u kojem nemamo zaštitu našeg nebeskog Oca, u svijet koji je pun zamki i koji mnogo obećaje, a malo daje?

„

Isus je malo neodgovoran?!

Netko bi možda mislio da je to vrlo neodgovorno od Isusa – pa ovih 99 je moglo odlutati ili ih je mogao napasti čopor vukova! Bez razmišljanja ću reći da to nije istina! Vidite, Isus poznaje svoje ovce i ovce Njegove slušaju glas Njegov. On točno zna svaku od tih 99 ovaca i zna koliko su bliski i koliko su mu odane. Zna da se one neće odijeliti od njega, da će biti poslušne i držati se zajedno. One, pak, imaju povjerenja u svog Pastira jer ga poznaju i ne boje se da se On neće vratiti; sigurne su u Njegovu zaštitu i vodstvo. To je ujedno i razlog zašto neka od njih nije odustala. Pitanje je sad zašto je otišla ova jedna? Teško je sada govoriti konkretno o ovci kao životinji, ali gledajmo na tu situaciju u kontekstu čovjeka i Boga. Zašto se udaljavamo od Boga? Zašto uopće imamo potrebu otići sami u svijet u kojem nemamo zaštitu našeg nebeskog Oca, u svijet koji je pun zamki i koji mnogo obećaje, a malo daje? Znate zašto? Jer Boga ne poznajemo. Jer ne poznajemo Pastira. Slobodu koju nam je dao često koristimo nepromišljeno i s lošom svrhom. Biti slobodan ne znači činiti što nas je volja. Nekome možda znači, ali sveti Pavao je rekao da nam je sve dopušteno, ali sve nam ne koristi i nije nam na izgradnju. Dakle, neke nam stvari mogu itekako naškoditi. Udaljavanje od Boga može biti potaknuto mnogočime. Stota je ovca možda otišla iz neznanja, nepoznavanja Pastira, bunta, radoznalosti ili nekog petog razloga.

Ja i 100 ovaca

Prvo sam se stavila na Isusovo mjesto. (Ambiciozno, zar ne?)

Nalazim se na paši sa svojih 100 ovaca. Divan je dan, uživamo. Odjednom shvatim da mi jedna ovca nedostaje (ovo se zapravo nikad ne bi dogodilo jer ih vjerojatno ne bih uspjela sve izbrojiti, ali recimo da sam uspjela). Isprva me hvata strah i zabrinutost, ali ubrzo, nakon kratka razmišljanja, zaključujem da je 99 mnogo više od te jedne odlutale i da je logično da tih 99 dovedem kući. Ova jedna će se već snaći. Ili neće. Ma nije ni bitno, 99 je više nego jedna. To je moja, ljudska logika.

“

Po kojoj je to logici pametnije ostaviti 99 ovaca (dakle, cijelo stado, čitavo bogatstvo jednog pastira) zbog jedne jedine?!

„

Isus se nalazi na paši sa svojih 100 ovaca. Divan je dan, uživaju. Odjednom shvati da mu jedna nedostaje. Odmah odlučuje ostaviti ovih 99 na okupu i baciti se u potragu za onom nestašnom. Odlazi, traži ju, zabrinut je, ali ustrajan. Napokon! Pronašao je, njemu tako vrijednu, stotu ovcu! Presretan, vraća se ostatku stada noseći je na leđima.

U mojoj glavi tisuću upitnika. Po kojoj je to logici pametnije ostaviti 99 ovaca (dakle, cijelo stado, čitavo bogatstvo jednog pastira) zbog jedne jedine?! Samo je jedan odgovor: po Božjoj logici. Božja je logika u isto vrijeme nešto najčudnije i nešto najdivnije.

“

Stota je ovca možda otišla iz neznanja, nepoznavanja Pastira, bunta, radoznalosti ili nekog petog razloga!

„

„Srećom, Bog razmišlja drugačije“

Zapravo, ovdje nije važan stav ovce, kao ni razlozi njezina odlaska i lutanja. Važno je kako Isus reagira na tu situaciju. Isus kreće u potragu za svojom ovcom, koja je očito vrijedna traženja, iako se nama tako ne čini. Mi bismo vjerojatno komentarali: „Sama je otišla, to je njezina odluka. Ako se vrati, dobro, ako ne, nema veze.“ Srećom, Bog razmišlja drugačije! Kada se udaljimo, On je tužan, zabrinut, sve će učiniti da nas vrati. Ostavlja svoje vjerne oce i odlazi po onu koja Ga je iznevjerila, po onu koja Ga ne poznaje, odlazi po onu koja Ga ne ljubi… Takav je naš Bog! Mi Ga ostavimo, On ide za nama. Mi Ga povrijedimo, On prijeđe preko toga i širi svoje ruke da Mu se vratimo. Na naša okrenuta leđa Bog odgovara još jačom ljubavlju. Zanimljiva je ta Božja logika, zar ne?

Slijedimo ju!

“

Mi Ga ostavimo, On ide za nama. Mi Ga povrijedimo, On prijeđe preko toga i širi svoje ruke da Mu se vratimo!

„

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.