Foto: Shutterstock

Ne znam kako se to postiže. No vidjela sam njih koji su uspjeli poslušno zagrliti svoj život, koji su pronašli put koji vodi do blaga: proživjeli su bol i napravili – tajanstveno, neshvatljivo – svojevrstan prijelaz, na način da je ta patnja postala njihovo spasenje.

Bog ponekad pretjeruje: to je kao da je za nas umotao zlato u novinski papir ili Cartierove naušnice u mesarski papir. Ne znam zašto to tako radi

Evo, ovdje bih željela ispričati te priče i ono što su mi te osobe omogućile da naslutim. Gledajući njih, uvjerila sam se u jedno: Bog nam neprestano daje najdragocjenije darove, samo što su stvarno loše upakirani (i netko bi trebao naći način da mu to, prije ili kasnije, kaže). Poznato je da se muškarci – Bog je zasigurno muškarac, ako nije, zašto onda ne učini da se sve rađamo s već nanesenim korektorom za podočnjake? – ne snalaze najbolje s poklonima, no Bog ponekad pretjeruje: to je kao da je za nas umotao zlato u novinski papir ili Cartierove naušnice u mesarski papir. Ne znam zašto to tako radi. No budući da su o smislu patnje mozgali razni svjetski geniji – filozofi, teolozi, čak i moj barmen – a da nisu uspjeli objasniti misterij, zadovoljavam se time što napredujem malim spoznajama.

Plan

Prva je da je Bog pedagog i da na umu ima plan. Patnja je predviđena planom i znam da ima smisla. Mora ga imati. Napor je novinski papir. Treba imati strpljenja za razmatanje i zatim traženje te pronalaženje skrivenoga dijamanta. Kada bi nam ga poklonio bez papira, da nas ne prisili da se potrudimo, nikada ne bismo postali pravi muškarci i žene, odnosno njegova djeca.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.