Foto: Mohamed Nohassi; Unsplash

Odrasla sam u katoličkoj obitelji, roditelji su me odmalena odgajali u vjeri – sakramenti, molitva, ispovijed, nedjeljne mise. Usprkos svemu tome, nisam uspjela dublje (do)živjeti svoju vjeru.

Rođena sam s cerebralnom paralizom. Bilo mi je jako teško prihvatiti sebe. Bila sam ljuta na Boga. U osnovnoj školi sam prvi put imala simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Tada, kao dijete, nisam znala da postoji navedeni poremećaj, ali sam znala da se borim s opsesijama i kompulzijama.

Antidepresivi su djelovali u početku

Nakon nekog vremena simptomi su se ipak povukli, da bi se vratili u srednjoj školi, ovog puta još jače. Kod psihologa sam saznala da imam OKP, a s obzirom na jake simptome počela sam piti propisani antidepresiv koji ih je smanjio. S vremenom su simptomi ponovno nestali pa sam odlučila prestati piti antidepresive.

Tablete su opet prestale djelovati. Morala sam uzeti nove.

Malo prije početka studiranja pojavile su se nove opsesije i kompulzije. Ponovno sam počela piti antidepresiv, no više nije djelovao pa sam morala uzeti drugi. Ubrzo sam, uz antidepresive, počela piti još jedne tablete jer su simptomi bili vrlo intenzivni i jako su mi otežavali svakodnevni život. Išla sam i na kognitivno-bihevioralnu terapiju. Čak i uz tablete, simptomi su bili dosta jaki. Uskoro sam dobila nove opsesije i kompulzije, ovog puta jače od svih prethodnih. Tablete su opet prestale djelovati. Morala sam uzeti nove.

Očaj, ljutnja na Boga i beznađe…

U toj najgoroj fazi, postala sam očajna, bila sam toliko ljuta na Boga misleći kako me stvarno ne voli. Osjećala sam da me je napustio i zaboravio u mojoj patnji. Svaki dan je bio nova patnja. Sve te godine imala sam slab odnos s Bogom: kako su simptomi bili intenzivniji tako sam bila sve dalje od Njega. Više nisam ni molila; bila sam ljuta na Boga, iscrpljena i prestrašena od svakodnevne “borbe” s prisilnim mislima i kompulzijama.

Srce mi je postalo potpuno zatvoreno za Boga.

Bilo mi je preteško moliti jer su se prisilne misli i kompulzije intenzivno pojavljivale tijekom molitve. Na misi su također bile jako prisutne; zbog njih nisam mogla pratiti misu s punom pozornošću. Čak i kada bih čitala članke na vjerskim portalima, prisilne misli i kompulzije su me umarale. Cijelo to vrijeme nisam se mogla pomiriti s tim da imam OKP. Srce mi je postalo potpuno zatvoreno za Boga.

…majka mi je dala savjet da počnem moliti za snagu da izdržim križ…

Nakon nekog vremena, kada mi je bilo puno bolje, počela sam razmišljati o tome da prestanem piti tablete jer su imale određene nuspojave. Kada sam to učinila, ubrzo sam ih morala ponovno početi piti jer sam bila preplavljena prisilnim mislima i kompulzijama. U to vrijeme i dalje nisam imala blizak odnos s Bogom. Odlučila sam ponovno prestati piti tablete, prvo jedne, pa zatim i druge, a majka mi je dala savjet da počnem moliti za snagu da izdržim križ.

‘U meni se počela rađati želja da otvorim svoje srce Bogu’

Iako sa slabom vjerom, počela sam moliti tako. U meni se počela rađati želja da otvorim svoje srce Bogu što dugo nisam uspjela. Moliti mi je i dalje bilo teško zbog prisilnih misli, a kada sam čitala svjedočanstva o Božjim čudima uvijek sam mislila da se meni tako nešto nikad neće dogoditi, bila sam uvjerena u to. Nakon nekoliko mjeseci bez lijekova, intenzivne prisilne misli i kompulzije su se vratile.

Posjet Međugorju sve promijenio

Uhvatila me panika jer nisam htjela ponovno piti tablete i imati nuspojave. Bila sam iscrpljena, malo je nedostajalo da ponovno počnem piti lijekove. No, odlučila sam još malo pričekati. S obitelji sam odlučila otići u Međugorje. Jedva sam izdržala Svetu misu od količine prisilnih misli. Otišli smo i kod časne sestre Ljubice Kovač (sada pokojne); tamo sam dobila vijenac od ljekovitih biljaka koji sam nosila 3 tjedna tijekom noći.

Kada pogledam unatrag jasno vidim Božje djelovanje u svom životu. Sada sve ima smisla!

Nekih mjesec i pol od mog povratka iz Međugorja, intenzitet prisilnih misli i potreba za kompulzijama su se drastično smanjili! Znala sam da je to Božje čudo! Moje srce se počelo otvarati! Krenula sam dublje upoznavati vjeru. Počela sam moliti krunicu svaki dan (prvo jednu deseticu svaki dan, postepeno sam povećavala desetice, a na drugi dan Božića sam s radošću izmolila cijelu krunicu. Sve te godine moja obitelj je molila za mene. Moja majka je molila i 30 – dnevnu pobožnost sv. Josipu za moje obraćenje jednu cijelu godinu. Kada pogledam unatrag jasno vidim Božje djelovanje u svom životu. Sada sve ima smisla!

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].