Foto: Screenshot

„Rođen sam u Iranu u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji. U Iranu postoji samo islam. Dječaci počinju s vjerskim aktivnostima u dobi od jedanaest godina, a djevojčice u dobi od devet godina, zato što je Muhamed oženio devetogodišnju djevojčicu. Od malena su me učili da mrzim Ameriku – i u džamiji i u školi. Islam je u Iranu jedina mogućnost, sve ostalo strogo je zabranjeno.

Kada sam ostao bez oca i napustio školu, počeo sam preispitivati islam. Pitao sam se postoji li Alah uopće, zašto dopušta patnju ako postoji, tko je stvorio zemlju ako ne postoji… Imao sam satelitsku antenu; u Iranu je to ilegalno, ali svi ju imaju. Na jednom od programa čuo sam da je Isus Božji Sin. To sam prvi puta čuo, jer je prema islamu Isus bio samo prorok. Prvi sam puta čuo i da je Isus umro za mene. U to sam vrijeme bio suicidalan, počeo sam gubiti kosu od stresa, liječnici mi nisu puno pomagali…

„Odjednom sam osjetio toplinu, mir, radost“

Kasnije sam opet naišao na isti program, a ovoga sam puta naučio da je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Otvorio sam svoje srce Isusu i zamolio ga da bude moj Spasitelj. Odjednom sam u srcu osjetio toplinu, mir i radost. Svi su vidjeli promjenu u meni – postao sam mirniji, bolji…

Moja je majka, pobožna muslimanka, godinama bila teško bolesna. Isus ju je izliječio preko mene. Moja se majka tada obratila na kršćanstvo, a isto su učinili i moja braća i sestre.

Biblija je bila ilegalna

Htio sam pročitati Bibliju. Tražio sam ju svuda, ali u Iranu je to bilo nemoguće – Biblija je bila ilegalna. Internet je spor u Iranu. Namjerno, da ljudi ne bi došli do informacija. Nakon tri mjeseca potrage, uspio sam na internetu pronaći Evanđelja. Plakao sam kad sam ih čitao, nisam mogao vjerovati da je tako lijepa religija ovdje zabranjena. Sve druge religije su prazne, Isus je jedini pobijedio smrt. Prije sam se jako bojao smrti, ali sada se više ne bojim jer znam da je smrt samo prijelaz. Nepotrebno je reći da su mi Evanđelja promijenila život. Kopirao sam ih na CD i dijelio mladim ljudima u teretani.

U crkvama se pjevalo, u džamijama se plakalo

Jednog me je dana netko napao nožem. Napadača vlasti nisu htjele uhititi. Znao sam da moram otići iz zemlje, Bog mi je tako rekao, ali nisam imao ni putovnicu ni novac, imao sam samo 19 godina. Prokrijumčarili su me u Tursku s 300 dolara u džepu. Tamo sam počeo ići u crkvu. Bio sam fasciniran – u crkvama se pjevalo, a u džamijama se samo plakalo. Bio sam jako aktivan u crkvenim aktivnostima, obratio sam puno muslimana. Crkva u Turskoj je rasla. Pet puta su me uhitili, morali smo čak i premjestiti našu crkvu.

Nakon nekog vremena stigao sam u SAD, gdje i sada živim. Mogu vam reći da je ovdje najopasnije biti kršćanin. U Iranu i Turskoj je fizički opasno, ali ovdje je opasnost duhovna. U Iranu i u Turskoj smo se skrivali da bismo mogli prakticirati kršćanstvo, imali smo samo Isusa. Ovdje je kršćanstvo dopušteno, ali moraš moliti ljude da dođu u crkvu. Paradoksalno, zar ne?

I u Americi nastavljam širiti Evanđelje, obraćati muslimane, govoriti im o Kristu, našem Spasitelju…“

Raminovo cijelo svjedočanstvo možete pogledati u videu:

Vedrana Prka; Book.hr