Mladi

Koliko smo puta iskusili da nas je ‘nevidljiva ruka’ spasila od sigurne nesreće? „Iznenada, kada sam već pomislio da je kraj, za nadlakticu kao da me uhvatila neka snažna ruka i povukla me gore…”

Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?

Ovog se ljeta zbio važan događaj za jedan tako mali grad. Otvorio se obnovljeni gradski bazen. Nije vam potrebno govoriti što to za nas znači. Otvaranje bazena u tako malom mjestu događaj je godine bez konkurencije, pogotovo za nas djecu. On mijenja cijelu perspektivu ljeta, odjednom imamo čvrstu točku oko koje će se vrtjeti naši dani.


Ni dva sata otkako sam izišao iz auta pred bakinom kućom i ispozdravljao se sa svima, nas trojica smo već bili u izvidnici. Bazen je izgledao savršeno. Svi ti šareni suncobrani, ležaljke, uređena šetnica, nekakva smiješna betonska gljiva iz koje teče voda, veliki zvučnici iz kojih se ori glazba… Sve je to u nama stvaralo dojam treskavice. Tresla me ta treskavica i nikako nisam mogao dočekati sutrašnji dan i veliko otvorenje. Uzbuđen sam otrčao kući da se pozdravim s roditeljima koji su se vraćali u Zagreb i da im ispripovjedim kakvo se to čudo događa u gradu. Tata mi je iz nekog njemu znanog razloga rekao neka se ne pravim važan pred dečkima i ne izvodim gluposti na bazenu, da ne skačem u bazen, a pogotovo ne na glavu već da se pristojno ponašam jer da sam ja već velik i odgovoran dječak i bla, bla, bla… Te večeri nakon što sam legao u krevet baka je sjela do mene, poljubila me u čelo i smiješila mi se gladeći me po obrazu. Tada je iz noćnog ormarića izvadila starinsku sličicu krilatog anđela čuvara koji je pomagao da dvoje dječice sigurno prijeđe preko ruševnog mosta. Zataknula je sličicu za zrcalo pored kreveta i rekla da će me moj anđeo čuvati. Nakon što smo se pomolili, usnuo sam pun nestrpljenja da što prije svane novi dan.

Tada je iz noćnog ormarića izvadila starinsku sličicu krilatog anđela čuvara koji je pomagao da dvoje dječice sigurno prijeđe preko ruševnog mosta. Zataknula je sličicu za zrcalo pored kreveta i rekla da će me moj anđeo čuvati

Kao da me uhvatila neka snažna ruka i povukla me gore

Moj tata kaže da se kod bake i djeda zbog promjene zraka bolje spava. Ne znam je li to zato, ali znam da me je baka sutradan ujutro došla probuditi jer su me moji dečki već čekali u dvorištu. Na brzinu sam se odjenuo, oprao zube, u ruksak potrpao sve što mi treba za bazen, u ruku uzeo komad kruha i pola kobasice te sam trčećim korakom s prijateljima odjurio do novog bazena. Vrijeme je bilo idealno; ljeto je bilo u zamahu, sunce je grijalo zemlju, a na nebu nije bilo ni jednog jedinog oblačka. Idealni uvjeti za bazen nisu se pokazali kao dobra stvar za nas jer su ljudi već od jutra stajali u bazenu nagurani poput sardina u konzervi. Čovjek bi pomislio da je došao u toplice, a ne na bazen jer se od silne gužve nije moglo plivati, a da ne govorimo o nekim drugim aktivnostima poput loptanja, ronjenja i sličnog. Danijelov stariji brat Dražen, koji je bio zadužen da nas čuva, odmah se negdje izgubio sa svojim društvom tako da smo ostali bez nadzora. Na sreću, kako je došlo vrijeme ručka, broj kupača se dovoljno smanjio pa smo i mi, nakon što smo do tada u detalje utvrdili ponudu svih sadržaja, mogli isprobati čari kupanja.

Iznenada, kada sam već pomislio da je kraj, za nadlakticu kao da me uhvatila neka snažna ruka i povukla me gore. Već sam u sljedećem trenu stajao na nogama s vodom koja mi je dosezala do brade, ali duboko, duboko potresen. Obazreo sam se oko sebe, no nitko nije obraćao pažnju na mene…

Prvi se u vodu bacio Danijel. Bio je to skok u slobodnom stilu, a kako je Danijel sitan i gibak, skok je dobro ispao. Josip je skočio bombu. Nekoliko gospođâ sa smočenim frizurama strogih je pogleda čekalo da mu se glava pojavi iznad vode kako bi ga ukorile. Ja sam uočio jedno lijepo slobodno mjesto i, kako mi baš i nije preostalo mnogo izbora a htio sam svima pokazati svoje znanje, skočio sam na glavu. Ne samo da nisam poslušao tatu nego sam skočio sa zaletom i to, ne razmišljajući, u plići dio bazena. Kad sam lupio glavom o betonski pod, iz pluća mi se izbio zrak i cijelo mi se tijelo doslovno priljubilo uz dno. Kako sam plivač i navikao sam biti u vodi, otvorio sam oči i oko sebe ugledao mnoštvo nogu. Čini se međutim da mene nitko nije zamjećivao. Kako više nisam imao zraka u plućima, nisam mogao izroniti. Zbog količine informacijâ koje je moj mozak proizvodio u tim trenutcima izgledalo mi je da jedna sekunda traje pet minuta. Sjetio sam se upozorenja da ne skačem na glavu, pomislio sam kako će tužni biti moji roditelji ako ne budem mogao izroniti i pitao sam se je li stvarno moguće da je to kraj. Sve se u meni stislo; osjećao sam se beskrajno bespomoćan i silno tužan. Pokušao sam se nogama odgurnuti prema gore, ali jednostavno nisam mogao – kao da me neki veliki magnet držao pritisnutim za dno. Kroz glavu su mi prošle brojne misli i, iako mi je to sada teško priznati, vjerojatno bih u vodi bio i zaplakao da je to moguće. Iznenada, kada sam već pomislio da je kraj, za nadlakticu kao da me uhvatila neka snažna ruka i povukla me gore. Već sam u sljedećem trenu stajao na nogama s vodom koja mi je dosezala do brade, ali duboko, duboko potresen. Obazreo sam se oko sebe, no nitko nije obraćao pažnju na mene niti je imao pojma o borbi koja se tek koji čas prije odigravala odmah pored njih. Suze su mi krenule niz lice i osjetio sam veliko olakšanje. Moji su se prijatelji gnjurili i nisu imali pojma da sam se zamalo utopio. Opipao sam glavu, ali osim lagane boli nisam imao nikakve druge posljedice. Sve ono što se kasnije događalo pokušao sam ‘odraditi’ tako da moji prijatelji ne primijete kako nešto nije u redu. Došao sam kući, večerao, gledao televiziju s djedom i bakom kao da se ništa nije dogodilo, ali nije mi bilo ni do čega. Taj mi događaj nije ni na tren izlazio iz glave. Baka me cijelo vrijeme pogledavala i nekoliko mi puta značajno namignula. To mi je bio lijek; ta njezina toplina grijala je moje srce okovano šokom tragedije koju sam umalo prouzročio sâm sebi samo zato što sam se želio napraviti važan pred drugima.

Poznati smiješak

Kada sam sljedećeg jutra ustao, osjećao sam se mnogo bolje. I dalje sam osjećao nekakvu mučninu u želucu, ali doista mi je bilo mnogo lakše. Iskreno sam se, kao nikada prije, prekrižio i rekao: „Bože, hvala ti!” A kad sam ustao, pogled mi se zaustavio na onoj starinskoj sličici koju je baka zakačila za zrcalo. Zagledao sam se u nju a krilati mi se anđeo čuvar, koji na toj staroj sličici vodi djecu preko srušenog mosta, smiješio tako lijepo i milo. Toplina mi je ispunila cijelo tijelo i osjećao sam se tako dobro, osjećao sam se voljeno. Nešto mi je u tom smiješku, na anđelovu licu bilo tako poznato, no nikako se nisam mogao dosjetiti što, niti na koga me on to podsjeća. (…)

Iz knjige Nevena Drozdeka Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje? (Neka mi se javi – ako ima hrabrosti!).

Nešto mi je u tom smiješku, na anđelovu licu bilo tako poznato, no nikako se nisam mogao dosjetiti što, niti na koga me on to podsjeća…

O knjizi „Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje? (Neka mi se javi – ako ima hrabrosti!)”

Knjiga za dječake, djevojčice, mame, tate, bake, djedove i sve ostale!

Priča o dječaku Marku kojemu se, nakon što svome anđelu čuvaru zada neobičan izazov, počinju događati nevjerojatne stvari!

Zgode i nezgode dječaka Marka i njegovih prijatelja uobičajene su dogodovštine kroz koje prolaze svi dječaci, no ovdje postoji jedna, izvanredna razlika. O čemu se radi saznajte u knjizi!

Tekst prate ilustracije našeg popularnog ilustratora.

Idealan dar za prvopričesnike!

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Na vrh