„Jesam li živ/a samo zato što su drugi umrli umjesto mene?!” Pobačaj nije „vjersko, religijsko... pitanje”. Ono se tiče i utječe na svakog čovjeka. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u svijetu se godišnje izvrši 40 do 60 milijuna pobačaja. Toliko je otprilike osoba bilo ubijeno tijekom čitavog Drugog svjetskog rata. U izvjesnom smo smislu svi mi krivi i umiješani, jer tamo gdje se radi o životu ili smrti nema nedužnih promatrača. A oni koji su preživjeli zahvaljujući okolnostima itekako osjećaju posljedice u svom životu...

Foto: Shutterstock

„Čovjek ne postaje čovjekom, već jest čovjek u svakoj fazi svoga razvoja, već od same oplodnje.” (prof. dr. med. Erich Blechschmidt, svjetski poznati embriolog, Göttingen)

Preživjeli poslije pobačaja

Preživjelima nazivamo onu djecu koja su bila rođena u obitelji gdje je zapravo bio izvršen pobačaj ili se na njega pomišljalo. Osobe s nekim oštećenjem znaju da svoj život često zahvaljuju samo okolnosti da prije njihova rođenja nije bila postavljena točna dijagnoza. Psihijatrija razlikuje deset tipova preživjelih:

1. Statistički preživjeli: tu se radi o osobama koje su bile rođene u zemlji gdje su zapravo trebale biti pobačene, kao na primjer u Kini. Dijete koje živi u Kini zna da je velika sreća živjeti i zna da sigurno ima braću i sestre kojima je bila uskraćena ta mogućnost.
2. Oni koji su preživjeli savjet roditeljima da se izvrši pobačaj: roditelji su dugo razmišljali, liječnici su vršili preglede, prije nego što je bila donijeta odluka da se dijete zadrži ili ne.
3. Oni koji su preživjeli pobačene sestre i braću: mnoga se djeca rode u obiteljima gdje su brat ili sestra ili i više njih bili ubijeni.
4. Oni kojima roditelji govore: „Trebala sam te pobaciti, samo si teret. Sve sam za tebe žrtvovala.”
5. Preživjeli s nekim oštećenjem: sve više oštećene djece zna da su samo zato ostala u životu jer se njihovo oštećenje nije dijagnosticiralo prije rođenja.
6. Preživjeli poslije pobačaja jednog ili više braće i sestara, osobito poslije „Fiveta” (začeće u retorti s premještanjem embrija).
7. Preživjeli poslije neuspjelog pobačaja: među malo primjera mogu se navesti Gianna Jessen i Anna-Rossa Rodriguez.
8. Ubijeni preživjeli: tu se radi o onoj djeci nad kojom je bio izvršen pobačaj u poodmakloj trudnoći, ali su ona ipak došla živa na svijet. No tada su bila bačena u kantu za otpatke i ostavljena da tamo umru ili su bila ubijena. Iako je život te djece bio veoma kratak, njihova smrt ostavlja neizbrisive tragove u onima koji su ih ubili.
9. Preživjeli zahvaljujući okolnostima: „Da sam mogla, pobacila bih te.”
10. Preživjeli zbog neodlučnosti roditelja: „Oklijevala sam, dok nije bilo prekasno za pobačaj.”

Kako žive preživjeli

Prijeko je potrebno da kršćanski liječnici pregledaju djecu današnjeg naraštaja. Tu djecu koja znaju da su živa samo zato što su željena, a da bi u protivnom slučaju bila uklonjena prije svog rođenja. Posljedice za preživjele poslije pobačaja mnogostruke su i teško ih je nositi. Čini se da većina djece zna kad je u njihovoj obitelji izvršen pobačaj. Kakve su posljedice za takvo dijete ako zna da su roditelji ubili njegova brata ili sestricu samo zato što nisu bili željeni ili nisu bili ‘normalni’? U njima izaziva golem strah ta moć roditelja koji sebi uzimaju pravo odlučivati o životu ili smrti svog djeteta. Tako su odnosi te preživjele djece prema svojim roditeljima prožeti nemirom i nesigurnošću. Ta su djeca pasivna, plašljiva ili se tijekom ranog djetinjstva čine neprijateljski raspoloženima, ali u adolescentnoj dobi „eksplodiraju” i njihove su reakcije: egzistencijalni gnjev, nasilje, samoubojstvo, mržnja prema društvu (koje ne štiti nerođenu djecu od ubojitih roditeljskih nakana), srdžba i ozlojeđenost prema roditeljima. Psihijatrima je jasno da u društvu gdje mladi naraštaj gaji podvojene osjećaje prema svojim roditeljima koji su pobačajem ubili njihova nerođena brata ili sestricu, ne bi trebalo biti osobito teško ozakoniti eutanaziju. Budući da takva djeca nikada nisu imala povjerenje u svoje roditelje, tako ga nemaju ni u same sebe. Oni se boje sami postati roditelji. Važno je naglasiti da preživjeli nisu „sretni” što žive. Oni koji su preživjeli prirodne katastrofe ili koncentracijske logore kažu da je u njima zauvijek ostao egzistencijalni strah. Oni se osjećaju krivima i pitaju se nisu li živi samo zato što su drugi umrli umjesto njih.

Klinička obilježja onih koji su preživjeli

Klinička se slika sindroma preživjelog može ovako sažeti:

1. Egzistencijalna krivnja: „Ja ne bih trebao biti živ, odgovoran sam za smrt svog brata.”
2. Egzistencijalni strah: „Ja želim živjeti, ali sam proklet i nešto će mi se dogoditi.” Taj se egzistencijalni strah očituje u samoozljeđivanju, sklonosti samoubojstvu te bijegu u zlouporabu droga.
3. Plah i emocionalno podvojen odnos prema roditeljima, a kasnije, u odrasloj dobi, i prema drugim ljudima.
4. Strah od istine: „Moram to saznati, ali se bojim, bojim se istine.”
5. Nepovjerenje: „Moji roditelji kažu da me vole, ali im ne mogu vjerovati, nikome ne mogu vjerovati.” „Pametnije je biti sebičan i samodopadljiv.”
6. Nedostatak samopouzdanja: Ako dijete ne može vjerovati roditeljima, tada ne može razviti ni samopouzdanje. Preživjeli poslije pobačaja mogu dakle lako pasti pod tuđi utjecaj.
7. Egzistencijalni osjećaj krivnje: „Ja ne bih trebao živjeti, zašto da razvijam svoje talente, čemu će to koristiti?”
8. Preživjeli poslije pobačaja ne znaju što je ljubav. Za njih je teško stvoriti odnos povjerenja prema Bogu i spoznati ga kao Oca koji nas voli.

Tragedija ljudskog roda

Pobačaj je najveća tragedija povijesti ljudskog roda. On ostavlja za sobom dubokosežne, gotovo nepopravljive posljedice u srcu obitelji i društva. Praksa terapije Post-Abortion-Syndroma pokazala je koliko je važno razlikovati i precizirati dva koncepta: žrtve pobačaja i oni preživjeli.

Žrtve su uvijek bili oni maleni, bez glasa, slabi ili s nekim oštećenjem. Oni umiru za grijehe, propuste, sebičnost i frustracije roditelja, baka i djedova i čitavog društva.

Oni koji su preživjeli pobačaje, to su djeca koja se rađaju u društvo i obitelj gdje se prakticira pobačaj ili se o njemu pozitivno misli.

U izvjesnom smo smislu svi mi krivi i umiješani, jer tamo gdje se radi o životu ili smrti nema nedužnih promatrača. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u svijetu se godišnje izvrši 40 do 60 milijuna pobačaja. Toliko je otprilike osoba bilo ubijeno tijekom čitavog Drugog svjetskog rata. Tu nije pretjerano govoriti o holokaustu. Ako se godišnje ubije 60 milijuna djece, to znači da je u tome godišnje izravno sudjelovalo 60 milijuna muškaraca i 60 milijuna žena. Toj se brojci od 120 milijuna izravnih sudionika moraju u mnogo slučajeva pribrojiti bake i djedovi, prijatelji, liječnici i medicinske sestre, koji su dotičnim ženama savjetovali pobačaj ili su ga izvršili. To znači da godišnje oko 240 milijuna osoba izravno ili neizravno radi na pobačajima.

Posljednja postaja – očaj

Između pojedinca i društva događa se sve bolesnija, nenormalnija, protuprirodna igra. Prihvaćanjem zakona koji dopuštaju pobačaj institucionaliziraju se uvjeti za lišavanje nerođenog djeteta njegova ljudskog dostojanstva, što opet pridonosi lakšem odlučivanju žena na pobačaj. Osobe koje su pobačajem duševno ranjene ne čuju više – ako nisu izliječene – krik malog i slabašnog bića; one projiciraju svoju krivnju na druge, odgovoran je on, ona…” Da bi se opravdale, pomažu širiti kulturu smrti. Ako je neko društvo sastavljeno od povrijeđenih i zastrašenih osoba, sve ga je teže odgovorno i uspješno voditi. Civilizacija je kao posljedica (zakonite) liberalizacije pobačaja pretrpjela veoma duboke štete. Ukinut je interdikt, interdikt laži, a taj je interdikt prijeko potreban za socijalni život.

Najozbiljnija je posljedica pobačaja očaj. Očaj koji bi nas mogao baciti u kaotično stanje, dovesti do samouništenja.

Nada za beznadne

Ali Bog ne napušta svoj puk. On ovlašćuje ljude među liječnicima i svećenicima koji se zauzimaju za one što su pobačajem duševno duboko ranjeni. Oni silaze u pakao da bi potražili one koji su izgubili svaku nadu i skrbili se za njih. Te se osobe udružuju, kako bi liječile to bezgranično zlo, najveće zlo za osobu, za obitelj i za čitavo društvo.

Na našem portalu možete pročitati svjedočanstva dviju žena koje su preživjele pobačaj. Svjedočanstvo Gianne Jessen možete pročitati ovdje, a Ane Rose Rodriguez ovdje. 

Autorica: dr. Marie A. Peeters, asistentica pokojnog prof. J. Lejeunea. Radi pri ustanovi Institut de Progenese u Parizu.

Kod nas se možete za molitvu obratiti našem molitvenom timu (mejlom na: [email protected]). Također, u RH djeluje udruga „Betlehem” te inicijativa „40 dana za život”, koji aktivno pružaju pomoć osobama zahvaćenima pobačajem na bilo koji način.

Iz knjige „Mirjam, zašto plačeš? Duševne boli žena poslije pobačaja”. Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)