Josip Juraj Strossmayer rođen je u Osijeku, gdje je pohađao pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je studirao teologiju u Pešti gdje je 1834. doktorirao filozofiju. Zaređen je 1838. godine. Dvije je godine boravio u Petrovaradinu kao vikar. 1840. godine odlazi u Beč a 1842. postaje doktorom teologije i profesorom kanonskog prava na Sveučilištu u Beču, disertacijom o problemu crkvenog jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj.
Biskup iz „male Hrvatske“
Na prijedlog bana Josipa Jelačića, Strossmayer je 1849. imenovan đakovačkim biskupom. Kao biskup sudjeluje u radu Prvog vatikanskog sabora (1869./1870.), na kojem je održao značajne i zapažene govore na latinskom jeziku. Posebno je čuven trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, za koju je smatrao da šteti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Osim tog govora, istaknuo se i prijedlozima o reformi Crkve u kojima je iznio ideju o kolegijalnom upravljanju Crkvom s Papom na čelu, gdje se zalagao za izvornu ulogu biskupa i položaj Pape te novi odgoj svećeničkih kandidata. Na Saboru je proslavio svoje ime i ime svoje domovine; nazvali su ga „biskup iz male Hrvatske” i „biskup s turskih granica”. Danas je prepoznat kao otac Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni stotinu godina kasnije.
Političko djelovanje
Strossmayer je bio vrlo istaknut na političkom polju. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbližavanja slavenskih naroda. Zalagao se za uvođenje hrvatskog jezika u škole i administraciju, opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih zemalja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metoda.
„Prosvjetom prema slobodi“
Vođen načelom „prosvjetom prema slobodi”, Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti. Utemeljio je 1866. godine Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU) te dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. godine pokreće pitanje hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu, koje je njegovom materijalnom potporom otvoreno 1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje vlastite kulturne i znanstvene ustanove.
Strossmayer je pratio rad Sveučilišta, pomagao siromašnim studentima, poticao dovršenje Sveučilišta otvaranjem Medicinskog fakulteta. Pomaže drugim kulturnim institucijama, umjetnicima, književnicima, Matici hrvatskoj, Matici slovenskoj, Matici slovačkoj, Društvu svetog Jeronima u Zagrebu, Zavodu svetog Jeronima u Rimu, brine za odgoj klera, očuvanje glagoljice, otvara i materijalno pomaže pučke škole i gimnazije.
Strossmayer je umro 8. svibnja 1905. godine, nakon kratke bolesti u 91. godini života. U knjizi „Povijest hrvatske književnosti“ Ivo Frangeš piše: „Ako Venecija, po legendi, počiva na velebitskoj hrastovini, onda moderna hrvatska kultura, bez ikakve sumnje, leži na Strossmayerovim slavonskim dubovima.”
Priredila Vedrana Prka
