Foto: Shutterstock
Lakše je, doduše, uplatiti iznos nego pogledom, dodirom ili kavicom postati, barem nakratko, dio života bližnjega koji je nesretniji, siromašniji ili bolesniji od mene…
Tako je za života govorila i ustrajno je to činila naša draga Majka Terezija, čiju smo kanonizaciju eto i mi dočekali. Djela milosrđa počinju od malenih pokreta: malen pogled, malen plan, malen korak, stisak ruke, kupljen sendvič, deset kuna, pola sata darovana vremena za slušanje drugoga u njegovim ili njezinim nevoljama, u starosti ili bolesti. Podupirana milošću i vodstvom Duha Svetoga, malena nastojanja da čovjeku – bližnjemu bude bolje, nerijetko postaju početak lavine sućutne ljubavi: od malene grude snijega na vrhu planine, do podnožja iste planine siđu tone snijega! Tako je bilo i s Majkom Terezijom. lavina milosrđa prema najsiromašnijima, odbačenima, umirućima započela je s prvim čovjekom kojemu je pomogla na prljavim ulicama Kolkate, jer je u njemu sasvim jasno vidjela »prerušenog Gospodina«, kako je neumorno ponavljala. Naravno, trebamo biti milosrdni i prema sebi i prema najbližima, kao i prema onima koji trpe zbog mnogih razloga, a nisu naši sugrađani, pa čak nisu niti naše vjeroispovijesti. Kao učenici Kristovi, pozvani smo svjedočiti njegovo milosrđe čak i prema neprijateljima, prema onima koji nam čine neko zlo, prema onima za koje ne osjećamo neko poštovanje ili simpatiju. »Granica milosrđa je milosrđe bez granica«, možemo reći za Isusovim primjerom života. Osim tjelesnih postoje također i duhovna djela milosrđa, tako da nije sve niti u »nahrani gladnoga«, kada čovjek ima i besmrtnu dušu, koja gladuje i žeđa. Postoje neke »varijacije na temu« i sigurno je bolje, ljudskije, pravednije, Bogu ugodnije, ako osobno pomognemo bratu čovjeku u potrebi, nego uplatom na račun. Lakše je, doduše, uplatiti iznos nego pogledom, dodirom ili kavicom postati, barem nakratko, dio života bližnjega koji je nesretniji, siromašniji ili bolesniji od mene. Možda se nekada i ne može tako, ali ipak taj osobni kontakt toliko mnogo znači drugomu te donosi i konkretne plodove za moj život. K tomu su jedno veliki iznosi od onih koji imaju mnogo, a drugo je »udovičin novčić«, kako nam tumači evanđelje.
»U očima djeteta vidim Boga«, govorila je. »Svaki će rat prestati, kad prestane rat protiv djece… Ako je moguće učiniti abortus, onda je zaista svako zlo moguće…«
Nipošto ne bih htio moralizirati, ali pitam sada tebe, upravo tebe koji čitaš ove retke, koliko si ovaj tjedan potrošio/la na: mačju (pseću) hranu ili higijenu, na cigarete, na dnevne/tjedne novine, na kave/pivo s društvom, na nove aplikacije ili na slične stvari? Nije da ne smiješ, nije da ne trebaš, nije da te itko osuđuje ili da te prekorava. Stvarno ne. Ja sam, evo, nedavno se vraćajući s duhovne obnove, na pustoj cesti kroz šumu ugledao dva mačića, bačena i odbačena. Dva mala muška mačića, crna kao ugarak, sama kost i koža na njima, koji su domišljato nazvani Dinko i Vinko, prema imenima naših dvojice kandidata za samostan, fore radi. I nisam dugo razmišljao, odnio sam ih doma, zajedno s kuharicom njegovao u garaži, čak smo bili i kod stričeka doktora da ih očisti od nametnika; evo nakon nekoliko tjedana potpuno su oporavljeni i trčkaraju radosno po dvorištu, na sigurnoj udaljenosti od također crnog psa, koji podmuklo oblizuje očnjake, a budući da je bolesno ljubomoran na svakoga koga samo pogledam, moram na »dečke« dobro paziti da ne bi došli preblizu toga umiljatoga, ali ipak opakog terminatora. Dakle, hoću reći, volim životinje. Oduvijek volim životinje, volim selo, volim prirodu, volim životinjice koje ne grizu, ne ubadaju, ne prenose hepatitise (takve ne volim pretjerano). Volim popiti i kavu s jaranima. Cigarete mrzim užasno i grozno, pa ih shodno tomu, odmah izdimim. Šala mala ili nemala. Dakle ne moraliziram, gadi mi se moraliziranje, baš mi se ful gadi. Samo kulturno pitam, koliko smo novca u jednom tjednu potrošili na životinje, za vlastitu ugodu, za ovisnosti, a osobito za nešto što nam uopće nije potrebno (naprimjer, peta u nizu maska za mobitel, nova kremica za ruke, uz onih osam neotvorenih…) Dakle, kada utvrdiš tu cifru, molim te da zbrojiš i sve one kune i eure koje si protekli tjedan ili mjesec dao onima koji pate kao svoj dar srca, kao vjernik kršćanin, kao čovjek koji suosjećaš i brineš, koji voliš prvo čovjeka a onda životinje, kao onaj ili ona koji bi voljeli da im se pomogne da su u sličnoj situaciji, kao ljudi koji ne podnose pretvaranja, mudrovanja, popovanja, lažne pažnje, »obećanja ludom radovanja« i svekolike masketine društvenoga, obiteljskoga, para(e)crkvenoga »idi u miru, gladan« filozofiranja. Kada usporediš i kada usporedimo ta dva iznosa (u novcu, hrani, potrepštinama, ali i u prisutnosti, zagrljaju, lijepoj riječi), lijepo dođi pred svetohranište ili raspelo, pa gukni nešto. U jezicima, ha-ha. Hoću reći ovo prije kamenovanja: uzalud smo dobri i pobožni ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima, a naša pobožnost samo u kratkoj, povremenoj, reda radi molitvi, bez osjetnih djela. Poznato nam je da su drugi ljudi ponekad nezahvalni, i bezobrazni, i prgavi, i neuljudni, i odvratna ponašanja, i ophođenja i življenja. Ali zbog čovjeka je Bog postao čovjekom i samo čovjek u sebi nosi dušu, a ispod raznih nakupina ranjenosti i ranjavanosti kriju se uvijek i samo – djeca Božja, ljubljena. I to nas je naučila Majka Terezija, koja nije pravila nikakve razlike između ljudi, bez obzira na sve moguće obzire. Učila nas je, štoviše, da prvo ljubav trebaju i zaslužuju – djeca. »U očima djeteta vidim Boga«, govorila je. »Svaki će rat prestati, kad prestane rat protiv djece… Ako je moguće učiniti abortus, onda je zaista svako zlo moguće…«
Dojmovi iz parkića za djecu
Neki sam dan u parku promatrao tri postarije gospođe koje su šetale pse, a jedna je, jedva se sagnuvši, jadna, umalo pala na tlo, u namjeri da vrećicom pokupi kakicu ljubimca. Niti se čudim, niti sam komentirao, niti me, uostalom, briga. U srcu sam jedino zahvalio Gospodinu na mojim bakama, koje su nas unuke vodile za ruku, njihale, hranile, prematale, učile moliti. Uistinu volim životinje, čak se ni konja ne bojim, žao mi je što je djevojka sokolu zulum učinila, a mali zeko imao problema s potočićem, ali još više volim djecu, neizmjerno više, i beskompromisno više, i nitko me neće uvjeriti da su djeca teret, opasnost ili bolest, sramota ili slučaj te da ih stoga ne trebamo toliko. Zato bih volio također da mnogo više onih koji vjeruju Isusa Krista raspetoga ima i daruje svakako više vremena, ljubavi, hrane i odjeće, razumijevanja za velike i za male ljude, negoli za životinje i zvijeri. Ali to je samo želja i osobno razmišljanje, koje nikoga ne obvezuje, niti osuđuje. Zapravo, završavajući ovaj pseudo moralno-teološki monolog, gotovo sam siguran da njegovanje jednoga slatkoga ili gorkoga cucka ili kera danas više stoji nego njega jednog novorođenčeta; smjeram na posebnu njegu, koju imaju neki posebni kućni ljubimci. Mislim da je i kazna za »ubojstvo psa« veća nego, naprimjer, usluga pobačaja. O, dođi, dođi Gospode Isuse! (»A ja, kada ponovno dođem, hoću li naći vjere na zemlji?«)
Svaka pretjeranost je, u biti, loša, osim pretjeranosti u milosrđu prema uništenomu, slomljenomu, prezrenomu čovjeku. Ako mi kršćani nećemo ispravno ljubiti bližnje, tko će onda? Sve što imaš, dobio si, a dobio si da dijeliš i onima koji nemaju. Našu vječnost će odrediti djela učinjena ovdje. Plemenitost prema drugima izgrađuje tebe i tvoje. Ona je najbolje svjedočanstvo ljubavi prema Bogu. Ne gledaj što i kako čine drugi: ti radi, danas radi, neumorno radi, usprkos pogreškama, padovima, krivim procjenama, neuspjesima i slabostima… Radi za Božje kraljevstvo na ovom svijetu! Čini milosrđe, budi utjelovljeno milosrđe, daruj milosrđe, trpi za milosrđe. To je raj na zemlji, to je put, to je blagoslov!
Promatrajući u čudu te prekrasne oči, čuo je glas u srcu: ‘Kad god imaš kakvo pitanje, pogledaj me u oči, i dobit ćeš odgovor’
Kad sam zadnji put posjetio svoje omiljeno hodočasničko mjesto u Italiji, naime Schio, kod Padove, gdje se svijetu objavila Gospa kao Kraljica Ljubavi, kupio sam (za sedam eura) plakat s prikazom Milosrdnog Isusa. Iako osobno štujem Gospodina sa slike koja je prva naslikana, čiju je izradu nadgledala sama sv. Faustina (slika ima tamnu pozadinu, Isus ima spuštene oči, slika se nalazi u Litvi, u Vilniusu), jer ta slika u sebi krije neopisivo važnu katehezu, prema objašnjenju samog Gospodina, slika koju sam ondje pronašao nekako me posebno dirnula. Prodavačica me u suvenirnici pitala znam li povijest te slike, a budući da nisam znao, krenula je priča. »Sliku je naslikao mladi autor u teškome duhovnom i duševnom stanju. Proživljavao je tragediju za tragedijom, mučila su ga nebrojena pitanja. U tom svojem trpljenju jednog je dana začuo glas koji mu je »naredio« da naslika Milosrdnog Isusa, čiji je lik već otprije poznavao iz crkve. Dovršivši sliku, zapanjio se nad – očima Gospodina. Kao da su oživjele! Nikada tako zorno nije naslikao ljudske oči u svojim drugim likovnim djelima. Promatrajući u čudu te prekrasne oči, čuo je glas u srcu: ‘Kad god imaš kakvo pitanje, pogledaj me u oči, i dobit ćeš odgovor.’« Zaista, Isusove oči na toj slici neizrecivo su lijepe, žive, stvarne, kao da proniču dušu dok se promatraju, u molitvi. Upravo sada gledam tu sliku i razmišljam koliko Bog ljubi čovjeka! Pa i onoga koji voli više životinje nego ljude. Pa i onoga koji mrzi ljude. Te božanske oči skrivaju radost jer znamo i možemo biti milosrdni drugima, ali skrivaju i duboku žalost, jer smo ponekad tako nemilosrdni. Što sve ne bismo dali svojima, a što bismo tek ne dali nesvojima! Zašto bježimo od istinskog života, u tamu grijeha, u lažna zadovoljstva, u isprazna mozganja, u egoizam i gorčinu, koju posljedično rađa takvo razmišljanje? »Ako se ne obratite, svijet će pogoditi nevolje kakvih još nikada nije bilo…« poručila je prije točno sto godina naša Gospa u Fátimi. »Obratiti se« prije svega znači okrenuti se Bogu, a onda i bližnjemu, stvorenomu na sliku Božju. Kaže Biblija: daj desetinu od uroda. Ja volim to tumačiti i kao: daj deset posto svojeg vremena na molitvu, ili deset posto svojih djelovanja siromasima, deset posto svojeg sna zamijeni za bdjenje… Onda će, kaže Pismo, poteći svi mogući, pa i nezamislivo mogući blagoslovi, kao kad se otvori brana iza koje su nebrojeni hektolitri životvorne vode, koja jedva čeka da bude puštena na »zemlju suhu, žednu, bezvodnu«, kako opisuje psalam. Majka Terezija kaže: »Ljubi bližnjega, ma kakav on bio.« A kakav si ti? A kakav sam ja? Ako i jesmo OK danas, dobro, ali kakvi smo jučer bili? Kakvi smo kad nas nitko ne gleda? Kakvi smo kad smo ljuti, povrijeđeni, poniženi? Ne osuđuj, nego ljubi. (…)
Ulomak iz knjige „Iznad Tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
