»Što se pak tiče pozdrava „Za dom spremni”, osobno bih volio da o njemu još razmislimo. Bilo bi lijepo kad bismo za naš dom, tj. domovinu bili spremni biti boljim ljudima, kad bismo za dom bili spremni praštati i tražiti oproštenje…«
Kao narod se trebamo stidjeti, pokajati, i zatražiti oproštenje
Već se duže vrijeme razbuktava priča o ustašama i partizanima i nekako mi se čini da mi kršćani ne pristupamo tome problemu onako kako bismo trebali. Kao prvo, trebali bismo postati svjesni da su i partizani i ustaše bili Hrvati. Zatim bismo trebali znati da je i dio partizana i dio ustaša radio razna zvjerstva u Drugom svjetskom ratu a i poslije njega. Određeni dio hrvatske populacije znao je za zvjerstva na jednoj ili na drugoj strani, ili čak na obje, i nije se prema njima postavio na adekvatan način. Dakle, mali dio hrvatske populacije činio je nešto čega se kao narod trebamo stidjeti, i ne samo stidjeti nego se zbog toga i pokajati, te zatražiti oproštenje od onih koje smo ubijali samo zato što su bili druge nacionalnosti ili vjere.
Čitajući starozavjetne biblijske knjige, lako možemo shvatiti da Bog od svojeg naroda očekuje priznanje i pokajanje, kako bi mu mogao iscijeliti rane i kako bi ga mogao blagosloviti. No čini se da mi kao Crkva na sva zvona trubimo o hrvatskim mučenicima, koje su, usput rečeno, uglavnom mučki ubijali drugi Hrvati, a nikako da priznamo, da se pokajemo i zatražimo oproštenje od Boga i od onih kojima smo nanijeli zlo. Sigurno je da su naši mučenici stradali i od pripadnika drugih nacija, no nek’ svaka nacija sama rješava svoj problem s Bogom. Na nama je da praštamo, ali jednako tako da priznamo, kajemo se i tražimo oprost.
Nije li za nas vjernike sramotno što se uopće bavimo prebrojavanjem žrtava?
Može li nam Bog oprostiti ako se ne pokajemo? Mogu li nam naše žrtve oprostiti ako se ne pokajemo?
Nije li za nas vjernike sramotno što se uopće bavimo prebrojavanjem žrtava? Što ih više prebrojimo, to više sami sebe optužujemo.
Dok gledam mise s raznih mjestâ na kojima se izražava pijetet žrtvama, ne mogu ne primijetiti da se zločini pripisuju komunistima i partizanima, a da se pritom zaboravlja da je velik postotak tih komunista, partizana i ustaša (za ustaške ćemo žrtve još pričekati mise) bio kršten, firman i vjenčan u Katoličkoj crkvi; dakle, velik dio njih su bili kršćani. Nisam nažalost primijetio da se na tim misama moli za oproštenje narodu čije je kršćanstvo u tim situacijama zakazalo. Čini mi se da će ako to propustimo učiniti, svaki sljedeći rat biti krvaviji i da će nas opet netko sa strane zavesti da jedni druge mrzimo i ubijamo. Ubijanje i mučenje je u krvi dijela svake nacije na svijetu, pa tako i hrvatske, i rijetke su one nacije koje u svojoj prošlosti nisu činile manja ili veća zvjerstva. Ako netko misli da pretjerujem, samo neka se zapita koliko je djece abortirano u kršćanskim zemljama.
Bilo bi lijepo kad bismo za naš dom, tj. domovinu bili spremni biti boljim ljudima…
Budući da imamo razna svetišta posvećena žrtvama, vrijeme je da izgradimo i jedno koje će biti mjesto pokajanja i traženja oprosta za grijehe nas Hrvata. Na tom bi mjestu bilo dobro kajati se i za lopovluk, kriminal i korupciju, ali i za otpad od vjere, za odbacivanje Boga i njegovih zapovijedi, za neslogu i strančarenja, za pokvarenost i nemoral, te za raznorazne izdaje pojedinih političara koji su radi vlastite koristi spremni izdati vlastiti narod.
Što se pak tiče pozdrava „Za dom spremni”, osobno bih volio da o njemu još razmislimo. Bilo bi lijepo kad bismo za naš dom, tj. domovinu bili spremni biti boljim ljudima, kad bismo za dom bili spremni praštati i tražiti oproštenje, kad bismo za dom bili spremni pošteno i marljivo raditi, kad bismo za dom bili spremni odreći se korupcije, srebroljublja i sebeljublja; kad bismo za dom bili spremni moliti, postiti i vjerovati da blagoslov dolazi od Boga, a ne od Europe ili Amerike; kad bismo se za dom bili spremni ujediniti i ne dopustiti da nam bilo tko sa strane određuje kako ćemo živjeti.
Zašto ne bismo zadržali komunistički „Zdravo”?
Nemam ništa protiv ni da zadržimo komunistički „Zdravo”, pogotovo zato što je arkanđeo Gabrijel tako pozdravio Mariju.
Svako drugo veličanje navedenih pozdrava, pogotovo javno, bilo bi dobro jasno osuditi. Bilo bi lijepo i nužno potrebno kad bi i predstavnici Crkve jasno i nedvosmisleno osudili sve hrvatske zločine i to na potpuno jednak način.
Mislim da je apsurdno od političara očekivati ono što može napraviti jedino Crkva. Pa zar zaista od njih očekujemo da kleknu i da od Boga zatraže oproštenje za grijehe naroda?!
Želim vam da uvijek budete spremni čitati Book i naš portal Book.hr!
