Foto: Priscilla Du Preez 🇨🇦, Unsplash
Mozaik
Dan se vuče
Pomalo sumoran, tih…
Već po navici se provuče
Kroz njega poneki stih…
Poneka priča,
Poneka nota…
Tek jedan kamenčić
U mozaiku života…
Gledam, pomalo sneno,
Kako kazaljke na satu
Uzalud pokušavaju
Dobiti bitku
U unaprijed
Izgubljenom ratu…
I dok, u svakoj pori,
Osjećam sjetu sve jaču,
Vani se već proljeće
Za prevlast bori…
Siječanj miriše na veljaču!
Na zidu, pješčanog sata
Stari drug
– Kalendar dane
Zatočiti kuša…
Učini se, na tren,
Da se zatvara krug…
Prošli je odnio
Previše nevinih duša…
Stojim u tom,
Nevidljivom redu,
Prema unaprijed utvrđenom
Rasporedu…
I u sebi, nečujno, brojim,
Još jedan ponedjeljak,
Utorak, srijedu…
Sve izvjesnija postaje
Slutnja
Da, poput kazaljki
Na satu,
Ni ja protiv vremena
Nemam šanse
Dobiti barem bitku u ratu…
Zato, opirući se težnji
Da još malo o biti
Postojanja dvojim,
Prepuštam se čežnji,
Onoj zlatnoj niti…
Radujem se što postojim!
Jer, znam za vrijeme iza,
Vrijeme iznad
Svih vremena,
Koje ne mogu izmjeriti
Kazaljke sata,
Kome kalendar
Ne zna imena…
Tome vremenu teži
I stremi
Sve još netaknuto, čisto,
Što je ostalo u meni…
U tome vremenu,
Bez početka, bez kraja,
Kanim potražiti vrata
Davno obećanog Raja!
Sva će se ljubav, sva radost,
Sva nada duše sliti
Na tom mjestu,
Gdje smjet ću biti,
U svojoj biti! ❤️
Slavica Cvitanušić
Za Book.hr priredila A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
