Foto: Kelly Sikkema, Unsplash
Prva nedjelja došašća
Prva je nedjelja došašća, početak adventa, nastupa tzv. jako vrijeme u liturgiji. Ljubičasta boja označava poseban odnos prema misterijima i velikim spasenjskim zahvatima u našoj ljudskoj povijesti. A sve veliko, snažno i svečano zahtijeva pripravu, pripremu. I današnja čitanja u tom su znaku, znaku pripreme u čekanju i iščekivanju. Palimo prvu svijeću na adventskom vijencu i sutra ujutro kreću mise zornice – taj ranojutarnji znak da bdjeti želimo, da bdjeti i čekati hoćemo, da smo voljni, da smo ljudi dobre volje. Biti čovjek dobre volje prije svega, međutim, znači biti sposoban zaviriti u nutrinu, vidjeti što je to u našem srcu što treba van, čega se trebamo riješiti kako bismo Betlehemsko Dijete mogli dočekati, prepoznati ga i s njime se povezati.
Izaija – prorok došašća
Vrijeme došašća neizostavno je vezano uz proroka Izaiju. On je prorok došašća i vrijeme u kojem je on živio bilo je teško vrijeme, i lako se možemo i danas prepoznati u Izaijinim tužaljkama. Izabrani narod je zastranio, grijehu se odao, odlutao je od Božjih putova, srce mu je otvrdnulo i više se Boga ne boji. I Izaija vapi Bogu: „O da razdreš nebesa i siđeš!“ Izaija zna da je omča grijeha preteška i prejaka za slabog čovjeka, i zna da je jedini spas u Bogu, u Njegovom milosrđu! I zato ovo vrijeme došašća, prvo nedjeljno čitanje počinje tako divnim i ohrabrujućim riječima: „Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek!“, a završetak čitanja ponovno se tiče Božjeg očinstva s tim da smo sada svi mi glina, a Bog je naš lončar. On nas oblikuje.
I zato ovo vrijeme došašća, prvo nedjeljno čitanje počinje tako divnim i ohrabrujućim riječima: „Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek!“, a završetak čitanja ponovno se tiče Božjeg očinstva s tim da smo sada svi mi glina, a Bog je naš lončar. On nas oblikuje.
Dati se oblikovati znači biti iskren prema sebi, prema drugima, prema Bogu
Misao s početka došašća, početka puta prema iščekivanom Mesiji stoga može biti upravo sljedeća: dati se oblikovati, biti glina u lončarevim rukama. Bog je u svom neizmjernom milosrđu darovao nam svoga Sina, Isusa Krista koji dolazi kao maleno Dijete, njega mnogi neće prepoznati jer očekuju da kralj dolazi u velikim znakovima, a Bog je malenost sakrio i čak je svoga Sina kao maleno Dijete svijetu darovao, ali nije jednostavno prepoznati spasenje koje nam se nudi. I to je ono najvažnije u ovom došašću: naučiti prepoznati Božje djelovanje, a to djelovanje ne ide bez naše suradnje. Dati se oblikovati znači biti iskren prema sebi, prema drugima, prema Bogu. Dati se oblikovati kao što se glina daje oblikovati znači najprije omekšati svoju tvrdoglavu i grešnu narav, prihvatiti da ti Bog može pomoći, ali samo ako i sam pristaneš da te Bog oblikuje.
Robujemo navikama
I premda se to čini lako, budimo iskreni, to je izrazito teško. Jer mi smo bića navike. Imamo vrlo čvrste navike, obrasce ponašanja. Kada se probudimo, kavu pijemo, pripremamo se za dan, kada imamo slobodno vrijeme, od mobitela se ne odvajamo, kada navečer za televizorom sjedimo, fokusirani smo na svaki događaj koji televizija prikazuje, kada se spremamo za kupovinu, točno znamo gdje i što pronaći. I ponekad shvatimo, ako smo iskreni, da smo zarobljeni nekim navikama. Da nas kava određuje, da nas mobitel određuje, da nas televizija određuje, da nas šoping-groznica određuje.
„Tvoja ruka nek’ bude nad čovjekom desnice tvoje, nad sinom čovječjim kog za se odgoji! Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.“
A ne bismo to htjeli! Ne bismo to htjeli jer osjećamo da je došlo vrijeme došašća, da je vrijeme kada bi naše srce trebalo kucati za dolazak Gospodina, kada bismo trebali biti usmjereni na bitno. Kada bismo trebali, sklopiti ruke, kleknuti, udahnuti i reći sa psalmistom: „Tvoja ruka nek’ bude nad čovjekom desnice tvoje, nad sinom čovječjim kog za se odgoji! Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.“ I doista, kao da nama danas treba upravo taj usklik: Poživi nas! Oživi nas, Bože. Probudi nas! Jer uspavani smo i mlaki od života u kojem imamo mnogo slobodnoga vremena, ali premalo vremena za Tebe, Bože.
Smirimo srca, dođimo Bogu
Stanje u kojem mi živimo često je prekrcano problemima koje ne rješavamo jer su recepti za njihovo rješavanje pogrešni. Umjesto da se vratimo na početak, dođemo doma, svome Bogu, smirimo srca naša, mi probleme rješavamo bježeći od njih u neke nove zabave, nove zablude, nove nemire i nove buke. Koji tako kratko traju i koji naše srce ostavljaju još praznijim.
„Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.“
I kao što nas upozorava Izaija, tako i mi danas nemamo drugoga puta nego puta povratka Onome koji je stvorio naše srce, Onomu koji je na našu nevjeru odgovorio vjernošću, brigom i pažnjom. I trebali bismo se trgnuti, protrnuti i probuditi na veliku stvarnost koju Pavao govori Korinćanima, a time i svima nama: „Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.“ Osluhnimo samo tu jednu riječ: vjeran je Bog! Jesmo li svjesni da je Bog vjeran, da je uz nas, da je s nama? Da je Bog dijametralno suprotno od grijeha, ali isto tako, da je Bog tvrdoglav u bivanju s nama, da nas ne ostavlja, unatoč grijehu, pospanosti i mlakosti u koju smo upali?
Prevrijedni smo mi našem Bogu i ne ostavlja nas, On – mir naš!
Draga braćo i sestre, prevrijedni smo mi našem Bogu i ne ostavlja nas, On – mir naš! Upravo suprotno, Bog traži način da nam se približi. Šalje nam Sina svoga, skriva ga u malenost i krhkost Djeteta u jaslicama. Miče ga od buke, bogatstva i blagostanja, stavlja ga u siromaštvo, jednostavnost i malenost. Ne lišava ga opasnosti, ali to je naš Spasitelj, on dolazi da nas spasi.
Osjetimo Njegov dolazak
A spasiti nas može ako nam srce ne oteža u našim kompromisima, našim zabavama, navikama, obilju hrane i pića, svemu onome što se već zove adventski ili božićni ugođaj. Koliko je to daleko od jednostavnog i tihog poziva Božjega da se pripremimo, da se smirimo, da se utišamo kako bismo čuli, vidjeli i osjetili dolazak onoga koji nam u svojoj jednostavnosti i malenosti pokazuje koliko je važnije stanje našega srca od stanja našega tijela.
On dolazi da bude s nama
Došašće je priprema, iščekivanje, budnost. Došašće je napeta radost, radost u zahvalnosti jer će se nešto veliko dogoditi i to se tiče nas, mi smo uronjeni u misterij dolaska Spasitelja, on dolazi da bude s nama Bog, da vjeran ostane, naš Emanuel, budimo pozorni i umirimo naša osjetila kako bismo istinski doživjeli rast u radosti, iščekivanju i nadi. Neka nam u tome dobri i vjerni Bog udijeli svoj blagoslov, amen.
Za Book.hr napisao Karlo Marinković
Prva kolumna –> Doživljavam li ja svakoga čovjeka kao svoga brata, jednaka sebi?
Druga kolumna –> On je ‘svjetlo od svjetla’ i ako kasni čeka što više obraćenja
Treća kolumna –> Dobro odgovoriti na Božji dar znači i sebi i bližnjima koristiti i Boga proslaviti!
Četvrta kolumna –>Prije straha od osude, potrebno je samo uroniti u nježnost Božjeg djelovanja
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
