Ah, ta ljubav. Ili je ima, ili nema. Ako je ima, pitanje je je li uistinu iskrena. Ako je nema, cijeli se život pretvori u grozničavu potragu za njom (iznimke se ne računaju J). Čudna smo mi bića. Kompliciramo kad ne treba. Nadamo se nečemu za što znamo da neće ići. A opet, ponos nekako ne da; navike su suviše snažne da bi otvorile prigodu za neku novu, ljepšu priču. Zaslužujemo živjeti u radosti, a često se mirimo s onime manjim od toga.

Vjerujem da nitko nikomu nije poslan slučajno. I možda nećemo odmah prepoznati razlog, ali on svakako postoji. Obično tu istinu prihvaćamo kad je riječ o osobama koje su nam život učinile ljepšim, a za one koji su nam donijeli lekcije, redovito tražimo krivce, a možda i sebe krivimo što smo im dopustili da nam priđu suviše blizu. I možda tek kasnije shvatimo da bez tih drugih osoba ne bismo bili isti. Bog ih je koristio za naš rast, da nas učini mudrijima i snažnijima za ono što slijedi.

Nekad se dogodi da se navežemo na osobe koje su u prolazu, pa se izrodi tuga, jer navika se počinje zvati ”ljubavlju”, bez koje život postane manje lijep. I tako, dok trčimo za onima koji nam nisu namijenjeni, propuštamo sve ono lijepo što nam Bog u svojoj ljubavi želi dati. Jer netko tko voli, ne odlazi. Ne vrijeđa. Ne prkosi. Stavlja te visoko na svoju listu prioriteta. Želi s tobom sanjati tvoje snove, dijeliti tugu i bol, zagrliti i biti tu – i onda kada svi odu. To je ljubav.

A sve ono što je samo njezina imitacija, propadne. Prvi snažniji vjetar ju poljulja. A tada treba biti mudar, izdići se iznad vlastitih emocija, snova, želja i znati pustiti onoga tko nije prepoznao ljepotu duše koja je disala i rasla kraj njega, koja je voljela bezuvjetno. Jer to i nije ljubav. Nije. Nju ćeš lako prepoznati. Pogled je nekada sasvim dovoljan.

„Samo konkretni čini svjedoče o snazi ljubavi.“ (Johann Wolfgang von Goethe)

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.