Mladi Poljak pješke hodočastio više od 5000 kilometara iz Poljske u Fatimu; svratio i u Međugorje Vjerovao je da hodočasti pod Božjom zaštitom i nije se previše brinuo što će jesti ili gdje će spavati.

Foto: Facebook | Canva 

221 dan, više od 5600 kilometara, 10 zemalja. I sve to pješke s krunicom u ruci. Iskustvo je to Jakuba Karlowicza, 23-godišnjeg mladića iz sjeveroistočne Poljske, frizera po zanimanju koji je u Fatimu stigao 24. veljače.

Hodočašće i molitve je prikazao za mir. Njegovo putovanje moglo se pratiti na Facebook stranici „Pod Božjom brigom“. Na hodočašće se zaputio 17. srpnja 2022. godine bez hrane i dodatne odjeće, a nije ponio ni novac ili kreditne kartice. Povjerenje je potpuno predao Mariji u ruke, a vodio se rečenicom don Bosca: „Tužni svetac nije svetac“.

Nema brige

Vjerovao je da hodočasti pod Božjom zaštitom i nije se previše brinuo što će jesti ili gdje će spavati. Tijekom 221 dana hodočašća ni jedan dan nije bio gladan i nije se nalazio u situacijama koje bi ga natjerale da prestane hodočastiti. Upravo suprotno, svaki dan u svakoj državi pa čak i najmanjim selima – iskusio bi ogromnu podršku, domaćinstvo i nesebičnu dobrotu.

…prepričao je situaciju iz Francuske provincije kad su ga, u skupocjenom BMW-u, zaustavili maskirani muškarci te otvorili prtljažnik automobila…

U jednom videu, koji je podijelio na društvenim mrežama, prepričao je situaciju iz Francuske provincije kad su ga, u skupocjenom BMW-u, zaustavili maskirani muškarci te otvorili prtljažnik automobila. U prtljažniku je bila velika vrećica prepuna hrane. Ispostavilo se da su mu ti ljudi, koji su – kako svjedoči – izgledali filmski, osigurali hranu za sljedeća tri dana. Bio je iznimno dirnut tom gestom.

…vodili ga do trgovina sportskom odjećom  kako bi mu kupili novu odjeću.

Najviše su ga ugošćivali župe i samostani, ali i drugi ljudi. Primali bi ga velikodušno u svoje domove, davali mu svoje perilice za rublje, hranili ga – pa čak i vodili do trgovina sportskom odjećom kako bi mu kupili novu odjeću, ako bi stara već bila potrgana i neupotrebljiva. Ljudi mu nisu samo osiguravali smještaj i hranu za put, nego su mu donirali i novac. Nekad je sam zarađivao nudeći im svoje frizerske usluge (sa sobom je, cijelo vrijeme, nosio potrebnu opremu).

Najvažnije mu je bilo da svaki dan pohodi misu i klanjanje. Krunica, kako i sam kaže, je „najsnažnije oružje na svijetu“. Svaki novi kilometar označavao je novu „Zdravo Mariju“ – za svjetski mir, njemu bliske ljude i za one koje susreće tijekom hodočašća. U svojim izvještajima je zaključio kako su ljudi, generalno, dobri. Nekad su izgubljeni i Bog je u njima „izgubljen“- ali su dobri i žele dobro, a ne zlo.

Zaustavio se u Međugorju

Njegov put je bio definiran točkama vjerskog značaja. Iz Sejnyja (u sjeveroistočnoj Poljskoj, blizu Litve i Bjelorusije) otišao je u Niepokalanow, redovničku zajednicu koju je utemeljio sveti Maksimilijan Kolbe, zatim Jasnu Goru, samostan u kojem se nalazi slika Gospe Čenstohovske. Potom je, idući kroz Slovačku, Mađarsku i Bosnu, krenuo u Međugorje. Stajao je na mjestu Marijinog ukazanja 12. rujna, na njezin imendan. Odatle je prešao Hrvatsku i Sloveniju i uputio se u Veneciju.

Italiju je prešao prilično glatko, zaustavljajući se u Torinu – iako nije bio usputno prema Fatimi, ali nije htio propustiti mogućnost da posjeti relikvije sv. Ivana Bosca, sveca zaštitnika njegovog hodočašća. Iz Torina se zaputio na sjever, gdje je riskirao prelazeći Alpe, da bi onda stigao u La Salette – mjesto marijanskih ukazanja.

Od tamo je krenuo južno prema granici između Francuske i Španjolske, a hodajući kroz Španjolsku i uživajući u njihovom domaćinstvu – konačno je stigao do granice Španjolske i Portugala. Svakog dana je hodao između 30 do 50 kilometara.

Iskustvo Božje zaštite

Jakub je još uvijek na putu! Nakon što je došao do svoje destinacije, 26. veljače je napisao: „Želja mi je vratiti se doma također pješačeći, naravno ako bude Božja volja“. Želio je posjetiti još marijanskih svetišta i mjesta povezanih sa svecima. Njegov cilj je doći doma u vrijeme praznika i  sudjelovati u hodočašću od Suwałkija do Vilniusa. No, ne namjerava žuriti.

„Ovo hodočašće se ne odnosi samo na hodanje i brojanje kilometara. Nigdje se ne žurim. Iznad svega, sve se svodi na iskustvo Božje zaštite i susret s ljudima koje mi On stavlja na put. Bog se može okoristiti svakime, bez obzira koliko netko bio grešan, kakva mu je prošlost, obrazovanje, zanimanje. (…) Zdravo Marijo!“ – napisao je zahvaljujući se svima na podršci i molitvi.

Aleteia: Book.hr