Foto: Pixabay
Jedne Nedjelje Božjeg milosrđa slušao sam propovijed u kojoj je upozoreno na preveliko oslanjanju na Božje milosrđe. Možemo se preračunati. Možemo li previše vjerovati u Božje milosrđe?
Ne može se prekomjerno vjerovati milosrđu, možemo ga samo prezirati, ponašajući se prema njemu kao nečemu što nam pripada, nečemu što nam je posve prirodno i očigledno. U tom je razlika. Pokušaji ograničenja Božjeg milosrđa proizlaze iz toga da nas ono zaprepašćuje, narušava naš osjećaj pravednosti. Svijest da Bog želi jednako otvoriti nebo za majku Tereziju kao i za Hitlera, kad bi ga on zamolio za oproštenje, užasava nas.
Prema riječima svećenika u toj propovijedi, radi se o tome da ljudi više griješe jer vjeruju da je Bog milosrdan i ionako će im oprostiti.
U takvu stanovištu „sagriješit ću i Bog će mi oprostiti“, stoji nerazumijevanje toga što je zapravo grijeh. Grijeh je uvijek nevolja. Jesmo li mi toga svjesni ili ne – grijeh je počinjenje zla samomu sebi. Hoće li tko ranjavati samog sebe samo zato da bi ga liječnik kasnije mogao elegantno zašiti? Mogućnost koju dobijemo, dakle Božje oproštenje, ne može uzrokovati daljnje zlo.
Smatram da iza toga ne stoji toliko nerazumijevanje Božjeg milosrđa, koliko upravo pogrešno shvaćanje grijeha. To konzumiranje otrovanog voća, koje nas ubija u mukama. Činjenica da nam liječnik nudi svoju pomoć ne znači da je taj čin i dalje nešto strašno.
Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
