Razmišljamo o evanđelju

5. STUDENOG: POBOŽNO SAMOZAVARAVANJE Molitve, dobra djela, pobožne kretnje… Kako to može biti loše?! Danas razmatramo o licemjerju u molitvi – „Govore, a ne čine”. Koga je Osis najviše kritizirao? Fra Tomislav: „Nikoga nije tako strahovito kritizirao kao one koji su se razmahivali najuzvišenijim načelima vjere i humanizma, a u praksi sve gazili nogama…”

Molitve, dobra djela, pobožne kretnje… Kako to može biti loše?!

put do istine knjiga

Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.”


Mt 23,1-12

Bi li i za tvoj molitveni život Isus rekao: „Govore, a ne čine”?

U svakoj se svetoj Misi nudi temeljna pouka za duhovni život. Današnje nas evanđeosko čitanje upozorava na prijetvornost i licemjerje u našem molitvenom životu. Nema teže optužnice od one iz Isusovih usta: „Govore, a ne čine”! To je teški oblik samozavaravanja.

S jedne strane Isus prema farizejima i pismoznancima osjeća i strahopočitanje, ali istodobno i gnjev, srdžbu. Poštuje ih zbog njihove savjesnosti, zbog revnosti obdržavanja Božjega zakona, oni imaju učiteljsku, ‘Mojsijevu’ stolicu. S druge strane, Isus je na njih gnjevan jer im njihovo ponašanje ne odgovara riječima koje naučavaju. Njihovo ponašanje naziva duhom prijetvornosti, laži. Tko želi Božju riječ tumačiti i drugima prenositi, mora se i sam truditi, u životu je odjelotvoriti. Oni koji tumače, moraju biti krajnje ponizni, nasljedovati Boga u svojim postupcima, zračiti Boga i njegovo smilovanje.

Isus nas ne pita za broj molitava, nego koliko smo njega i njegovu riječ pretočili u život

Licemjerje će reći: Život ne odgovara riječima. Tko prenosi Božju riječ, tko je tumači, uvijek zaostaje za onim što ima reći. Treba duha poniznosti. Ne vrijede Isusove riječi samo za ono vrijeme, one su uvijek su-vremene, su-dobne. Traži se podudarnost riječi i djela. Inače će nas stići teška osuda. Ne pita nas Isus spram mnoštva naših molitava, krunica, pohađanih svetih misa ili drugih oblika pobožnosti, nego nas pita: Koliko smo pretočili njegovu riječ i osobu u zbiljnost svoga života, koliko odraza ima on u nama. Pavao je mogao reći: „Živim, ali ne više ja, nego u meni Krist živi”. Jednako i sveci tijekom povijesti. Dakle, on je u svome životu živi odraz, ikona Isusa Krista. Nositi Isusa upravo kao Marija, to je preduvjet za ispravno naviještanje i prenošenje Božje riječi.

Naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa jer se usudio skresati mu u lice kakvo je…

Danas smo suočeni s Isusovim „jao”. Cijelo je Matejevo 23. poglavlje jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije, protiv krivotvorenja iskonske Božje nakane i slike koju bi čovjek morao ozbiljiti uz pomoć Božjih naputaka. Gornje Isusove riječi protivnici mu nisu mogli nikako oprostiti i zato je morao ići u nasilnu smrt. Na početku djelovanja, u Govoru na gori imamo tzv. blaženstva, dok ovdje, na kraju javnoga djelovanja, kad je suočen s neuspjehom svoje misije u svijetu, imamo Isusov sedmerostruki ‘jao’ onima kojima bijaše poslan.

Jedan se suvremeni pisac ovako izrazio: „Dvije tisuće godina su protekle otkako je jedno naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa jer se taj Isus usudio skresati mu u lice kako je ono pokvareno, licemjerno, i jer je taj Isus propovijedao ‘radosnu poruku’ koja postaje opasnom za svaki društveni poredak koji živi na račun čovjeka i čovjekova raščovječenja. Iz straha pred ‘novim čovjekom’, koga je Isus u svojoj osobi živio, smaknulo je židovsko društvo Isusa, budući da je ono predobro shvatilo kako taj ‘novi čovjek’ poput razornoga eksploziva može raznijeti svaki društveni poredak koji se isprječuje čovjekovu počovječenju.”

Isus je dizao glas za čovjeka, protiv sitnih i velikih tirana i nasilnika koji žele ovladati ljudima ili ih opredmetiti za svoje ciljeve i interese. Nije se dao nikakvim naslovima oslovljavati, nije se dao zanijeti nikakvim laskavim riječima koje su mu drugi upućivali. Bio je ono što jest, nije trebao nikakvih klanjanja, naslova ni odličja da bi se njima pred ljudima ovjerovio ili legitimirao.

Konačni cilj Isusovih riječi

Svi Isusovi savjeti i naputci smjeraju u prvom redu prema čovjekovu dostojanstvu i njegovoj odgovornosti pred Bogom i drugima. Stoga ne podnosi sitničarenja farizeja koji čine sve samo da ih ljudi vide niti podnosi njihove propise koji u tančine određuju čovjekov dan i život, ne dopuštajući slobodu oblikovanja i improvizaciju slobodne osobe. Može se činiti kako on svojim stavom potkapa religijske osnovice svog naroda, međutim taj privid vara. Njemu je stalo do toga, staviti sve na pravo vrijednosno mjesto, „ne cijediti komarca, a istodobno gutati devu”. Cjelokupnim životom mora ravnati osjećaj pravednosti, milosrđa, ljubavi i vjernosti. Gdje su te temeljne protege međuljudskog života poremećene, sav vrijednosni sustav je izopačen, a sami Božji zakon u svojoj nakani izokrenut. Kao da je htio reći, npr. na primjeru subote, da je subota i subotnji počinak dar čovjeku, a ne čovjek suboti.

Konačni cilj Isusovih riječi je zaokruženost i cjelovitost čovjekova značaja, suglasje mišljenja, govorenja i činjenja pred sobom, Bogom i ljudima. To je povod i razlog njegova osobnog gnušanja nad lažnom pobožnošću, religijom vanjštine, bez nutarnjeg predanja i vjernosti Bogu.

Nije važna kvantiteta nego kvaliteta!

Nikoga nije Isus tako strahovito kritizirao kao one koji su se razmahivali najuzvišenijim načelima vjere i humanizma, a u praksi sve gazili nogama, ili im je život bio sama površnost, protkana neljudskošću. Takve je Isus nemilice šibao bičem svog jezika („iz usta mu je izlazio oštar, dvosjekli mač”, reći će Knjiga Otkrivenja:1,16). Istodobno je pak znao usmjeriti oštricu i protiv svojih najbližih, govoreći im: „Što me zovete Gospodinom, a ne činite ono što vam velim” (usp. Lk 6,46)? Kvaliteta nije isto što i kvantiteta, kakvoća nije isto što i količina. Kakvoća nije mjeriva, dok količina jest. Ljudski život treba odražavati Božju kakvoću, kvalitetu, i to je smisao cjelokupnosti religije u našem životu. Farizejima je do količine (mnoštva) molitava i obreda, koji im onda postaju nužnom životnom zamkom. Jer u tom slučaju nikad nije dosta ni dovoljno, ni molitava, ni dobrih djela, ni pobožnih uzdaha ili kretnji. Nemoguće je postići Božju kvalitetu, ali čovjek treba pokušati zrcaliti nešto od Božjih svojstava. Da bi se to moglo, potrebno je najprije suočiti se sa samim sobom. Susret sa samim sobom jest preduvjet da čovjek postane zdrav.

Što čine farizeji? Bježe od sebe i od Boga. Kriju se, svojom religijskom praksom kušaju ‘zaobići’ Boga, zapravo hoće u biti s njime i njegovom voljom manipulirati i trgovati prema svome vlastitom nahođenju. Vjera ispada nešto poput trgovine i ugovornog odnosa. Na kraju se sve svodi da bi Bog trebao ‘amenovati’ njihov pobožni i krjeposni život, staviti potpis pod njihovu krjeposnost. Čovjek kuša pronaći lažne legitimacije za svoj stav. Protiv takva lažna egzistencijalnog stava upućuje Isus svoje najoštrije riječi, rabi najdojmljivije slike, pripovijeda najsnažnije prispodobe. Svaka ima za cilj da čovjek napusti uhodani stav, preispita vlastitu sliku o Bogu i konačno se okrene Bogu ljubavi. Međutim, važno je uočiti da Matej ne usmjeruje Isusovu oštricu samo protiv farizejskog židovstva, već također i protiv svoje zajednice kojoj treba trajna metanoja, obraćenja srca.

Hodajući prigovor ljudskom licemjerju

Jedan je suvremeni teolog rekao kako sa svake evanđeoske stranice odčitavamo da je Isus bio sretna osoba. Osoba koja je zračila srećom i ižarivala sreću oko sebe na ljude s kojima se susretala. Nutarnja sloboda, slobodni stav, jasno uporište bijahu ljudske pretpostavke u Isusovoj osobi da premosti razlike između sebe i druge strane. Međutim, ta druga strana nije prihvatila ponuđenu ruku, već je reagirala svom silinom i žestinom projicirajući svoju psihološku i egzistencijalnu sjenu i mrak u Isusa. Ono što se kasnije dogodilo na Golgoti samo je vanjski odraz cjeline stava koji su njegovi protivnici zauzeli već za Isusova prvog nastupa u Nazaretu, oni kojima je bio trn u oku, žalac u tijelu. Jer on bijaše hodajući prigovor i izazov ljudskom dvoličju i licemjerju. Kako onda tako i danas.

Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hrBook.hr)

Priredila Martina vidaković

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh