Ponekad kad pogledamo bijedni život svojih ukućana, ne možemo, a da ga ne zamrzimo. Ta tko bi takvo što želio svojim bližnjima?! Ta bijeda uvijek dolazi od nepoznavanja Boga; jer ako netko osobno intimno prijateljuje s Bogom i živi u njegovoj prisutnosti – koja nam svima stoji na raspolaganju i svima nam je dostupna – ne može imati život koji moramo mrziti

(Prije čitanja ovog teksta svakako pročitajte dio iz evanđelja na koji se tekst odnosi: Lk 14,25-33)

Biti Isusov učenik… Čini mi se da mi kršćani danas ne razumijemo da smo svi pozvani na to. Isto kao što ne razumijemo da smo pozvani biti sveti. To nije savjet, to nije prijedlog, to je cilj našeg zemaljskog života. Isus je u Evanđelju rekao apostolima kada ih je slao na misiju nakon uskrsnuća da učine sve narode njegovim učenicima. Dakle to je i cilj evangelizacije. Koliko nam onda ove Isusove riječi trebaju biti važne? Trebali bismo pamtiti svaki zarez ako shvaćamo njihovu važnost. Kada vidimo kako Isus naređuje da nekoga mrzimo, to nam se na prvi pogled, kao i mnogo toga drugog u Evanđelju, čini tvrdim, nedostižnim, možda čak i kontradiktornim. Zato najčešće preskočimo takve dijelove ili ih protumačimo onako kako nam se sviđa. Ali što je Isus zapravo htio reći? Njegove bi nam Riječi uvijek trebale biti na Život, a ne na smrt, na slobodu, a ne na ropstvo, a opet, nekako mi se čini da kada čitamo ove riječi, mnogima od nas nešto zastane u grlu. Čak nam možda kroz glavu prostruji misao kako ne možemo i nikad nećemo moći mrziti naše najbliže, čak ni radi Savršenoga Boga. Ali ako se zagledamo u srž našeg stvorenja, i prisjetimo se riječi sv. Pavla: „Zar ne znate da malo kvasca sve tijesto ukvasa?” (1 Kor 5) te o njima dobro razmislimo, shvatit ćemo da je grijeh kao kvasac. Ako je osoba ispunjena grijehom, a mi ju gledamo duhovnim očima, a ne očima tijela, bit ćemo svjesni da u njoj više nema dobrote, jer smrt je smrt i grijeh je grijeh. Različite posljedice, različit način, ali ista pozadina: odsutnost ljubavi. Shvatit ćemo onda da naš Stvoritelj od nas traži nešto što je sasvim razumljivo. Na kraju, postoje samo dvije opcije: svet ili proklet. Na ovom nam je svijetu još sakriveno i ne znamo tko ima kakvo srce, ali u svom bismo srcu trebali biti svjesni da ne možemo ljubiti nekoga u kome nema nimalo ljubavi, jer taj više nije Božja zamisao, s obzirom na činjenicu da je sastavni dio njegovih stvorenja njegova glavna karakteristika: Ljubav. Mi bismo tako trebali biti spremni odbaciti privrženost svakome tko je konačno otpao od Boga. Jer kako ćeš ljubiti nekoga u kome nema ništa dobroga?

Drugi je dio ovoga teksta, kada Isus govori o kralju, vidimo, povezan s prvim. Svi smo mi kraljevski rod, jer smo djeca Svevišnjega. Svakome je od nas predano u ruke nešto čime možemo upravljati, nekima manje, nekima više, nekima mnogo više. O čemu je točno Isus ovdje govorio? Isus je govorio o razboritosti u duhovnoj borbi. Ona je dio svakodnevnog nošenja križa u životu Isusova učenika. Njome upravlja lista prioriteta. Vidimo da Isus želi da nam na prvome mjestu, kao posve sveta Osoba, bude On. Ako je On prvi u našem životu, njemu ćemo usmjeravati svoje pobjede. On će biti naša baština i ono što želimo. Ako On bude ono što u konačnici želimo, događat će nam se da ćemo gubiti bitke, ali ne možemo izgubiti rat. To je za početak dobra činjenica, ali činjenica je i to da gubitak bitaka čovjeka boli. Svatko od nas zato ima izbor. Kaže sv. Pavao: „Zida li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane, što je nadozidao primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru. (1 Kor 3,12-15) Što to znači? Znači da sami možemo odlučiti o kvaliteti svojeg života i broju bitaka koje ćemo izgubiti. Kako? Tako da provodimo svoje vrijeme u Njegovoj prisutnosti – o njoj ovisi kvaliteta našeg života. U njoj je zaštita, u njoj su odgovori, u njoj se skriva spoznaja onoga čije smo biti dio mi, njegova stvorenja. Dakle Isus svojim učenicima daje mogućnost da žive kvalitetnije ili manje kvalitetno, što ne utječe na njihovo konačno spasenje, ali utječe na njihovu svetost. Zato, budimo razboriti, pobjeđujmo svaki dan u Njegovoj prisutnosti koja nam je dana, koja se nalazi u sakramentima, u slavljenju, u čitanju Svetog pisma i u svakoj našoj misli usmjerenoj prema njemu, Vječnoj Ljubavi.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.