Život priče piše

Život priče piše. Potresu počesto. Uzdrmaju dušu. Postavljaju pitanja. Ponekad, to su priče drugih. Al’ dotiču kao vlastite. Srce u budnosti čeka dok se jedna rečenica sama nameće: Gdje život zatvori vrata, Bog otvara prozor. Pouzdanje raste. Vidiš u toj priči nekakav tijek koji mora odvesti u dobro. Koliko god vidljive činjenice govore da je to teška i tužna priča, nazireš svjetlo. I moliš da ono obasja tu priču. I vjeruješ da hoće.

Tiho iščekuješ. Oslonjen. Otvoren. Za drugog… za druge… za one koje će isto svjetlo obasjati i donijeti utjehu i nešto novo, drugačije…

Zaustavljajući oči na ovom danas, izgleda čudno i nepravedno. Gledajući suženo, izgleda k’o kazna. Pitaš se zašto toliko teška mora biti ta priča, zašto baš sve ide protiv njih… zašto… Al’ ako pogled podigneš i obuhvatiš prostranstva, nazrijet ćeš mozaik složen od kockica od kojih je svaka na svom mjestu. Vidjet ga nećeš jer ti nije otkrito gledanje odavde gdje stojiš, ali naslutiti možeš spoznanjem i vjerom, da Bog nikad ništa ne oduzima ako nije pripremio bolje. Pitaš se kako može biti bolje kad je ono najbolje nestalo?

Iza zavjese smrti rodio se život… za sve naše priče

Rekao je: „Neću vas ostaviti siročad”.

I On je otišao i izgledalo je da je sve došlo kraju. Njegove riječi postadoše još mutnije nego prije. O čemu je On to pričao? Nije li njegovom smrću sve to izgubljeno?

Ali iza zavjese smrti rađao se život… život za sve naše priče. A Njegove riječi postadoše jasne onima što obeznađeni gledahu u tamu.

Dok iza ove zavjese stojimo, temeljeni na toj Istini, znamo da je sve u Njegovu planu. I da je naše „bolje” ograničeno na naše suženo gledanje. A Njegovo „bolje” zahvaća dubine i širine.

I čekamo da se otvori prozor a svjetlo prožme one što čekaju.

U molitvi i nadi. Vjeri i pouzdanju.

Jer nismo siročad. Ne samo za Vječnost. Već ovdje nismo zaboravljeni niti napušteni. Bog ima plan za svakog od nas.