Izaija kaže za Ivana da je on glas koji viče u pustinji. Ivan je iznad svega želio da se svi ljudi spase. U evanđelju čitamo da je grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. To je itekako veliko mnoštvo ljudi. Ivanu nisu bile potrebne nikakve reklame. On je bio savršeno svjestan koga naviješta i za koga živi, što je onda itekako privlačilo ljude. Ivan nije bio netko iz kraljevske loze, nije bio ne znam kako poseban u ljudskim očima, ali je bio izabran od Boga navijestiti „radosnu vijest“ i zato se njegovo svjetlo nije moglo sakriti.

Moraš biti svjestan da nikada nećeš biti dokraja ispunjen sve dok ne počneš raditi ono što je on duboko zasadio u tvoje srce kad te je stvarao

Bog je u svakoga od nas stavio klicu nečega što će nas uvijek iznova ispunjati novom srećom, radošću, hrabrošću i ispunjenjem. Nešto za čime naše srce izgara, jer ćemo to najbolje raditi. Nažalost, to je područje ujedno i neprijateljevo najlakše mjesto za pobjedu, jer će nas uvijek iznova pokušati uvjeriti da je to nemoguće, da smo si postavili prevelike ciljeve i da smo ludi ako samo pomislimo da ćemo to ikada moći raditi. Ali Isus te poziva baš na taj najiskreniji vapaj tvoje nutrine koji čezne za ispunjenjem – bilo to sviranje klavira, bivanje ocem ili majkom petero djece, možda duhovno zvanje ili bilo što drugo. Moraš biti svjestan da nikada nećeš biti dokraja ispunjen sve dok ne počneš raditi ono što je on duboko zasadio u tvoje srce kad te je stvarao.

Ivan nastavlja: „Donosite dakle plod dostojan obraćenja! Donosite rod svega na što ste se obvezali i što ste primili.“ Koliki bi onda trebao biti naš rod naspram svega što smo već primili? Isus traži od nas da već danas donosimo rod za vječnost na način na koji nas je osobno pozvao kad smo nastajali u tajnosti.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.