Život mi je bio čisto mučenje, gubio sam vjeru da je svijet dobar Put do škole je za mene bio svakodnevni hod srama. Osjećao sam se kao pod povećalom. Dok su me promatrači pogledima strijeljali u leđa, pognute sam glave i spuštenih ramena brzo koračao prema naprijed

Foto: leversandpulleys, Pixabay

Kada bih ujutro prije škole pogledao kroz prozor, pitao bih se: „Kakvo će danas biti vrijeme?“ Ako je bilo vruće, odmah bih se zamišljao u litrama znoja koje nadražuju rane. Ako bi najavili hladnoću, mogao bih osjetiti kako mi vjetar brije po koži i peče. Uz to je još bio prisutan strah od škole: „Hoće li me danas tko zadirkivati? Hoće li me tko prihvatiti? Hoće li me koža peći malo ili neizdrživo?“ S tim sam brigama izlazio iz kuće.

Put do škole je za mene bio svakodnevni hod srama. Osjećao sam se kao pod povećalom. Dok su me promatrači pogledima strijeljali u leđa, pognute sam glave i spuštenih ramena brzo koračao prema naprijed.

To zgrbljeno držanje tijela postalo je dijelom mene jer sam mislio da me uvrede, kad se skupim, neće tako jako dirati

Osjećao sam se kao Gollum, zgrbljeno biće iz Gospodara prstenova. To zgrbljeno držanje tijela postalo je dijelom mene jer sam mislio da me uvrede, kad se skupim, neće tako jako dirati. Ali polako sam gubio vjeru da je svijet dobar. Život mi je bio čisto mučenje.

„Ljudi će dići galamu jer misle da je zarazno.“

Vožnja autobusom do škole nalikovala je ruskom ruletu. Nikada nisam znao kako će ljudi reagirati na mene. Ili bi piljili u mene zgražajući se ili bi me potajice promatrali – pravili bi se da me ne vide, ali su krišom gledali. Događalo bi se da me vozači ne puste unutra. „Dečko, ne zamjeri, ali ne možeš s nama“, rekao mi je jednom vozač autobusa kad sam se spremao ući. „Ljudi će dići galamu jer misle da je zarazno.“ Rekavši to, pritisnuo je dugme i vrata su mi se zatvorila pred nosom. Drugi put je jedna gospođa tražila da iziđem na sljedećoj stanici. „Moja bolest nije zarazna“, odgovorio sam joj, ali nije mi vjerovala.

Tada još nisam imao dovoljno samopouzdanja da jednostavno ostanem sjediti na svom mjestu

Drugi su tvrdili da ću uplašiti malu djecu. Nakon kraćeg prepiranja, u pravilu bih ustao i izišao. Tada još nisam imao dovoljno samopouzdanja da jednostavno ostanem sjediti na svom mjestu. Poslije se to promijenilo i ustrajao sam u svom pravu da ostanem. Ali kao mali se to nisam usudio. (…)

Nastavak pročitajte u knjizi „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje. Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A.., odabrala A. P.

Podržite naš rad