Zašto se ne mijenjamo nakon ispovijedi, duhovnih obnova… Ima li se smisla boriti?

Foto: Shutterstock

Postoji još nešto zbog čega se ne mijenja naše životno stajalište poslije nijednog razmatranja, nijedne ispovijedi i nijedne duhovne obnove. To je nešto što se nalazi duboko u našim srcima, duboko u nama, a nazvao bih to sklonošću za predviđanja zla, očekivanje kakva zla. Kada govoriš: „Nikada neću uspjeti to napraviti, ništa od toga neće biti, nema se smisla boriti, nema se smisla truditi – za ljubav Božju, za život, jer nikada neće biti dobro u mojem srcu, u mojem životu, u mojem braku, u mojoj zajednici, ništa od toga nema smisla“ – tada uistinu zatvaraš sebi put.

Upravo na taj način misli Sotona. On govori: ‘Ako ne mogu biti Bog, onda ne želim biti nitko!’

Druga mana je kategorično mišljenje: sve ili ništa. Tada prekrižimo sebe ili druge poslije samo jednog poraza, poslije jednog posrnuća. Prekinuo si poznanstvo jer ti je netko rekao jednu tešku riječ. Da, rekao ti je, možda i više nego jednom, ali zašto misliš da ti odsada želi govoriti samo takve riječi? Odustaješ od duhovnog razvoja jer stalno padaš u neki grijeh, jer još nisi naučio prepoznavati smisao kakav ti Bog želi dati po tom iskustvu. Dobro, ali zašto misliš da nikada nećeš prestati činiti taj grijeh? Mišljenje „sve ili ništa“ također je ambiciozno mišljenje i ono izdaje tajnu o nama, a to je da smo oholi: ako mi to ne polazi idealno za rukom, onda ne želim da bi mi uopće polazilo za rukom! Upravo na taj način misli Sotona. On govori: „Ako ne mogu biti Bog, onda ne želim biti nitko!“ Ne ponavljaj njegov grijeh, ne mora ti sve idealno polaziti za rukom. Ako si pretio, ne znači to odmah da si nesposoban. Ne, to samo znači da si pretio. Ne ograničavaj svoje vidno polje na samo jednu stvarnost. Često sam u svojoj službi susretao ljude koji su imali bezdan kompleksa, koji su se osjećali netalentirani. Optuživali su se da su – „sivi“. Pitao sam ih: „Što je prema tebi veći talent: znati svirati koji instrument ili biti strpljiv?“ Obično su odgovarali da to drugo. Pitao sam dalje: „Da, a znaš li biti strpljiv?“ „Ne, ne znam!“ „ Onda se nauči i imat ćeš talent.“ Je li bolje biti glumac ili biti svoj i ne glumiti nikoga? Biti zgodan i lijep ili dobar i milosrdan? Biti domišljat ili iskren? Slavan ili rječit? Gotovo svi priznaju da to drugo, ali ipak stalno osjećaju tugu što nisu zgodni, slavni, domišljati… (…)

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.