Foto: Shutterstock

Ljudi se boje neuspjeha, no – reći ću nešto što bi vas moglo iznenaditi – više se boje pobjede. Prekretnica u Gideonovu duhovnom razvoju dogodila se nakon posljednje bitke sa Salmunom i Zebahom i nakon što je pokorio stanovnike Sukota i Penuela. Gideon se na vrhuncu slave, u trenutku potpune pobjede, povlači i ne zanima ga daljnje napredovanje. Biblija kaže da se to dogodilo na Hareškoj uzvisini – sigurno ne bez razloga jer se riječ heres može prevesti kao sunce. Bio je dakle na samom vrhuncu svoga sjaja. Neki se ljudi znaju boriti, ali ne znaju pobjeđivati, ili ako već pobjeđuju, onda ih ta činjenica toliko užasava da se počinju ponašati kao da su pobijeđeni. Ne vjeruju u uspjeh. Zašto? Toliko su nesigurni u sebe i ne vjeruju u vlastite mogućnosti da bilo koji uspjeh u njima izaziva paniku i potrebu da se povuku. Čini se da je to posljedica doživljaja iz djetinjstva i vremena odrastanja kada ih je vlastiti otac u svojoj svemoćnosti malo-pomalo ostavljao u uvjerenju kako su slabi i nesposobni.

„Što više voliš, to je veća mogućnost razočaranja“

(…) Kada nekoga ili nešto dobiješ ulažući u to velik napor i duboke osjećaje, tada je razočarenje zbog gubitka istih daleko snažnije. Što više voliš, to je veća mogućnost razočaranja. Ako se činiš nedostupnim, to nikoga ne oduševljava niti ispunjava. Biti nedostupan besmisleno je. Gideon naređuje sinu Jeteru da ubije Salmuna i Zebaha. No, Jeter je još malen dječak. Otkuda Gideonu opće pomisao da pred nezrelo dijete postavi tako okrutan cilj? Tko ga je naučio takvim metodama? Vrlo je očito da izbjegava ulogu vođe, vlastiti angažman te da želi iskoristiti vlastita sina. Obuzimaju ga nekakvi tajanstveni strahovi i pobjeda mu izmiče iz ruku. Ima očeva koji se nadaju sinovljevu uspjehu, ali ne poradi njegove dobrobiti, već da sami ne bi morali riskirati – iz puka kukavičluka. Poznati su nam takvi slučajevi, često nailazimo na njih.

Tako, primjerice, neki otac nije završio studij medicine pa se zaposlio kao voditelj skladišta. Umjesto uštirkane blistavo bijele liječničke kute nosi prljavo sivo radničko odijelo. Svaki mu je dan pred očima njegov neuspjeh i za njega optužuje sve i svakoga. Zbog toga na sina vrši pritisak da bude liječnik i da ostvari ono što njemu nije pošlo za rukom. Mladić uistinu počinje studij, ali mu i ne ide baš najbolje jer osjeća unutarnji otpor. Kao prvo, nikada ga medicina nije zanimala, no ako ne pristane ispuniti očevu želju, osjećat će krivicu jer ga je razočarao. S druge strane, ako i postane liječnik, morat će se oprostiti od vlastitih snova. K tome, da stvar bude još gora, njegov će uspjeh dodatno osnažiti očev poraz. Nadmašit će oca – oca koji je uvijek bio onaj veliki!

„Mnogi naši osjećaji i misli izvan su dosega naše spoznaje“

Ljudi ne moraju uvijek biti potpuno svjesni takvih manipulacija. Mnogi naši osjećaji i misli izvan su dosega naše spoznaje. Očeva prisila sprječava dijete da otkrije svoje istinsko zvanje, snažno se poistovjećuje s očevim pozivom, opterećen je krivicom i pun tuge. Sin se, poput Gideonova Jetera, može oglušiti na očevu želju: ustani i pogubi ih, kaže mu. No, ne uspijeva to učiniti. A što je još gore, ako otac odbacuje priliku biti uspješan i ako se povlači, sin ga počinje u tome nasljedovati i time uništava sama sebe. Čini se da slučaj Gideona i Jetera dobro ocrtava način na koji bolesne želje zaražavaju obitelj. A što se događa kada se takvi obrasci ponašanja javljaju u duhovnom vodstvu?

Kao primjer može poslužiti slučaj jednog odgojitelja, visoko obrazovana pedagoga, čiji je otac bio jednostavan čovjek koji je, nažalost, od očinske uloge bježao skrivajući se u društvu prijatelja, često vireći u čašicu. S vremena na vrijeme držao bi prodike svoj svojoj djeci, a tako i svomu sinu, stavljajući pred njega visoke ciljeve. Oltarić mu je bio šank koji bi, pošto bi ga ispraznio, uvijek iznova napunio. Bilo je to jedino što ga je zaokupljalo. Nije se ustručavao izraziti nezadovoljstvo svojim životom. Smatrao je da ništa nije postigao i prigovarao obitelji što na nju mora trošiti teško zarađene novce. Gunđao je i često se tužio da mu nitko ne želi pomoći. Istina je pak bila takva da se o obitelji brinula i uzdržavala je strpljiva majka. Ona je omogućila sinu da se školuje. Sin je pak bio najbolji student. Vrlo omiljen.

„Užasavala ga je činjenica da bi i on, poput svoga oca, mogao izgubiti sve što je tolikim trudom postigao“

Odmah po završetku studija zaposlio se kao pedagog u vrlo cijenjenoj školi. No, nakon nekoliko godina i sam je, poput oca, počeo tražiti utjehu za svojim tajnim oltarićem noćima se opijajući. Nitko nije ni sumnjao da ima takav problem, sve do trenutka dok stvar iznenada nije izašla na vidjelo. Počeo je naime zanemarivati svoje obveze, bio je sve pasivniji, povučeniji, radio je samo ono što je smatrao da je nužno. Nestalo je bilo kakve inicijative s njegove strane koja ga je prije odlikovala. Dotad pohvaljivan i priznavan, počeo je ljutito i agresivno odgovarati na svaku pohvalu. Sve se više povlačio u sebe. Na njega se više nije moglo računati. Nije više vjerovao u svoj uspjeh i užasavala ga je činjenica da bi i on, poput svoga oca, mogao izgubiti sve što je tolikim trudom postigao. (…)

Ulomak iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.